Priredio: Hasan Hasić
Prisutan u historijskim analima,“Behar” je spomen na teško historijsko doba i trud koji se ulagao da se ljudima da nada i osvijetli put – simbol htijenja, volje, i kreativnosti, kao i pokazatelj snage vjere, odnosno obrazovanja i odgoja.
“Behar”-list za pouku i zabavu, pokrenut 1900. godine, otvorio je put pojavi raznih književnih listova, koji su afirmisali potrebu Bošnjska za prosvjetno-kulturnim životom pod austrougarskom okupacijom. Časopis “Behar”, pokrenut od strane bošnjačkih intelektualaca: Safvet-beg Bašagića, Edhema Mulabdića i Osmana Nuri Hadžića, izlazi kao petnaestodnevni časopis, od 1. maja 1900. do 1. februara 1911. godine.[1]
Sva trojica intelektualaca, uživali su veliki ugled bošnjačkog auditorija, jer su već, kao izuzetno obrazovani akademski građani, bili aktivni u društvenom, prosvjetnom i kulturnom životu Bošnjaka. Inicijativa za osnivanje lista, potekla je od Edhema Mulabdića, koji je, smatrajući se nedovoljno spremnim podnijeti teret sam, izvršio konsultacije sa Osmanom Nuri Hadžićem, a potom i sa Safvet-beg Bašagićem, a oni, već vrsni poznavaoci stanja u Bosni I Hercegovini, bivaju oduševljeni idejom, a zatim, istu iznose pred ostalu bošnjačko-muslimansku inteligenciju. Prijedlog nailazi na većinsko odobravanje, dok stavovi manjeg broja upoznatih sa prijedlogom, ne bivaju preprekom za posustajanje u zamisli osnivanja lista. Bitno je napomenuti da su se osnivači složili da časopis bude isključivo muslimanski. Adem-aga Mešić, iz Tešnja, preuzeo je dužnost finansiranja lista. Časopis je, naposljetku, osnovan, i dato mu je ime “Behar”. U početku je “Behar” bio nacionalno indiferentan, u kome se isticala muslimansko-slovenska narodna važnost, a potom, u posljednjem periodu izlaženja, poprima hrvatsku nacionalnu boju.[2]
Urednici “Behara”, bili su: Safvet-beg Bašagić (prva godina), Edhem Mulabdić (od druge do kraja šeste godine), Šemsi-beg Salihbegović (osma godina), Ljudevit Dvorniković (deveta i deseta godina), te tri broja jedanaestog godišta, uređivao je dr. Hamid Šahinović-Ekrem.[3]
Prisutan u historijskim analima,“Behar” je spomen na teško historijsko doba i trud koji se ulagao da se ljudima da nada i osvijetli put – simbol htijenja, volje, i kreativnosti, kao i pokazatelj snage vjere, odnosno obrazovanja i odgoja.
Reformističke ideje na stranicama časopisa ”Behar”
Cilj “Behara” je bio moralno i materijalno uzdizanje Muslimana u skladu sa “novim vremenom” i savremenom naukom. Usvajanje evropske civilizacije, uz očuvanje islamske vjere i moralnih vrijednosti, predstavljalo je okosnicu programske orijentacije časopisa. Koristeći poznatu modernističku leksiku, Osman Nuri Hadžić je isticao da “Behar” treba da odgovara “duhu vremena i potrebama naroda”.[4]
“Behar” je okupio moderniste koji su se, prihvatajući novonastale okolnosti, zalagali za kulturni preobražaj koristeći se reformatorsko-prosvjetiteljskim metodama, što je uzrokovalo pojavom jaza između svjetovnih intelektualaca i islamskih učenjaka. Prioritet modernista okupljenih oko pomenutog časopisa bio je reformisanje muslimanskih obrazovnih ustanova i običaja.[5]
“Šta je uzrok da muslimanski narodi nazaduju” – tema je kojom se i “Behar”, u nekoliko članaka bavio, iako se ulema nije uključila u raspravu. Neke hodže su osudile suviše slobodno analiziranje uzroka muslimanske dekadence od strane nekih pisaca. Uslijedio je i odgovor “Behara” štampanjem pjesme Muhammeda Abduhua, čime su uputili kritiku konzervativnoj ulemi. [6]
Krug moderno obrazovane muslimanske inteligencije se povećavao, što je doprinijelo i jačanju utjecaja časopisa “Behar”, a najbolji primjer je Mehmed Džemaludin Čaušević, čiji se angažman pojavljuje u svjetlu umjerenog vjerskog modernizma, prosvjetiteljstva i panislamizma[7], a posebno se afirmira kao urednik časopisa “Behar”, kada se aktivnije zalaže za neposrednu orijentaciju časopisa u pogledu društvenih pitanja, konstantnog posmatranja događanja u islamskom svijetu. Zalažući se za štampanje dijelova “Behara” na turskom jeziku, doprinio je simpatijama ruskih i bugarskih muslimana spram ovog lista.[8]
Islamski reformizam je svoju ideju o panislamizmu proširio i na Bosnu i Hercegovinu. Muslimanska štampa, kao što je časopis “Behar”, poznaje tu ideju kojom se zagovaralo solidarisanje sa nekim muslimanskim narodima, i čime se isticala uloga turskog sultana kao halife muslimana, kao i isticanje poduhvata koji su bili u servisu panislamske politike vlade Osmanlija. Sve to je dobilo odjeka u muslimanskoj štampi ovih prostora. Članak “Panislamska ideja” iz 1906 – 1907., Fehima Spahe, predstavlja jedan takve vrste, a štampan je u “Beharu”. Fehim Spaho je istacao panislamizam u vjersko-prosvjetnom smislu.[9] U članku je istaknuto: “Njezina je svrha: privući sve Muslimane (tada nije pravljena razlika između pisanja ove riječi kao oznake nacionalne i vjerske pripadnosti – prim. F. K.) odnosno pružiti im priliku da po propisima svoje vjere smiju javno isticati svoga vjerskog poglavara, halifu, da njegovo ime spominju na hutbi i da ulema dobiva od halife ovlast za obavljanje stanovitih vjerskih obreda. To je njezina vjerska strana. Druga je opet prosvjetna, koja također, nema ni zehre političke primjese”. Naglasio je, da muslimanima vjera ne brani da budu politički povinovani neislamskoj državi, i da se veliki broj muslimana nalazi u takvoj poziciji, kao i to, da su u svjetovnom segmentu od najvjernijih podanika.[10]
Na temu “Zašto islamski narodi ne napreduju?” pisao je i izvjesni Faik Zeki, pa u radu, objavljenom na stranicama “Behara” od 1. maja 1907. godine, utvrđuje dva uzroka zaostalosti muslimana, pa veli:
“Islam ne poznaje svećeničke kaste (la rahbaniyyata fi l-islam). Islam ne poznaje nadahnuća svetim duhom (…), nego je svakom učenom muslimanu dopušteno vjerske knjige učiti i tumačiti, te ako zbilja pogodi pravo i dobro tumačenje, čeka ga nagrada, a ako (u tumačenju) pogriješi, neće biti kažnjen, jer čovječija pamet ne može sve ni shvatiti. Ali, upravo na nesreću islamskog svijeta razvila se je tečajem vremena svećenička kasta premda je kao takovu islamska religija ne priznaje, niti priznati može. Hodže ili ti tako zvana ulema razlikuje se svojom vanjštinom od ostaloga muslimanskoga svijeta, te kad ih čovjek vidi na ulici, ili u kući s bijelom časnom bradom, velikom bijelom ahmedijom i dugim crnim ili zelenim gjubbetom, pričinjaju mu se kao zbilja učeni ljudi sve dotle dok s njima ne počne razgovarati, ali čim koji usta otvori čovjeku je čisto žao da mu ovako brzo razore iluziju u kojoj je živio”.[11]
Nadalje, Faik Zeki govori o štetnosti koju proizvode hodže svojim manjkavim obrazovanjem, te govori o neproučavanju Zapada kao velikoj šteti. Faik Zeki, obrazlažući prvi razlog zaostalosti muslimana, veli da je glavni problem u tome što su se islama latile neznalice koje ne razumiju ni ono što znaju. Drugim razlogom zaostalosti, Faik Zeki smatra tiransku vladavinu u muslimanskim zemljama, govoreći kako muslimanski vladari ne vole da imaj ustav po kojem će vladati.[12]
Dr. Enes Karić veli: “I drugi stavovi Faika Zekija saopćeni su ovim tonalitetom. Njegovi su tekstovi u „Beharu“ pisani u formi radikalne kritike muslimanskog bivstvovanja na prijelazu XIX u XX stoljeće”.[13]
Vrijedi pomenuti da panislamizam i problem zaostalosti muslimana nisu jedine teme koje su imale svoj opravdano mjesto u “Beharu”. Autori tekstova objavljenih u “Beharu”, govorili su i o drugim temama: Islamska tolerancija, Četiri velika imama, Post, Sadaka, Fitr, Bajram, Zećat, Islamski običaji i ćudorednost, Islam je uvijek pravedan, Hadždž, Muslimanska žena…[14]
[1] Vidi: Muhsin Rizvić, Behar–književnohistorijska monografija, Svjetlost, Sarajevo, 2000, str. 9.
[2] Ibid., str. 9 – 25.
[3] Ibid., str. 9.
[4] Fikret Karčić, Izazovi i bošnjački intelektualni odgovori, Šerijatsko pravo – reformizam i izazovi modernosti, priređivač: bosnamuslimmedia.com, Sarajevo, 2009, str. 199.
[5] Ibid., str. 200.
[6] Ibid., str. 200.
[7] Ujedinjenje islamskih država u jednu – uspostava hilafeta. Ova ideja, najviše je pažnje privukla u doba kolonijaliziranja muslimanskih zemalja.
[8] Fikret Karčić, “Izazovi i bošnjački intelektualni odgovori, u: Šerijatsko pravo – reformizam i izazovi modernosti”, priređivač: bosnamuslimmedia.com, Sarajevo, 2009, str. 200.
[9] F. Karčić, nav. djelo, str. 204 -205.
[10] Ibid., str. 206.
[11] Enes Karić, Helmut Wiesmann, Hansjörg Schmid, Islam u Bosni I Hercegovini i Njemačkoj, preveli: Jasmina Dajić i Nermana Mršo, Friedrich-Ebert-Stiftung, Sarajevo, 2008, str. 32 -33.
[12] Ibid., str. 33.
[13] Ibid., str. 33 -34.
[14] Nazivi tema su preuzeti iz nekoliko brojeva časopisa “Behar”
