Priredila: Zekijja Krvavac
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ha Mim. Tako Mi Knjige jasne. Mi je objavljujemo kao Kur’an, na arapskom jeziku, da biste razumjeli, a on je u Glavnoj Knjizi, u Nas, cijenjen i pun mudrosti. (Ez-Zuhruf, 1-4.)
Dr. Fadil Salih es-Samerraī (1933.) jedan je od izuzetno cijenjenih lingvističara i mufessira našeg vremena, koji se ističe posebnom jezičkom analizom kur’anskog teksta. U više njegovih djela koja tematiziraju pomenutu oblast, dr. Es-Samerraī koristi dva važna pristupa prilikom tefsira sličnih kur’anskih ajeta: kontekstualni i lingvistički pristup. Njegov stil pisanja također odlikuje posebna metodologija razumijevanja sličnih kur’anskih ajeta: On razvrstava slične ajete u posebne grupe; svaka grupa ajeta se bavi posebnim predmetom i karakteristična je, bilo da je u jednoj nešto izostavljeno a u drugoj dodato, ili pak, bilo da je u prvoj nešto stavljeno u prvi plan, a u drugoj manje naglašeno ili skriveno. Ovom metodologijom posebno se odlikuju njegova dva djela: Et-Ta’bīru-l-Qur’ānī i Belāgatu-l-Kelime fī-t-ta’bīr el-Qur’ānī’.[1]
U nastavku teksta navest ćemo neke od primjera tumačenja naizgled sličnih riječi koje su zastupljene u Kur’anu.
- Kur’an upotrebljava riječi el-bahr i el-jemm u značenju vodene površine; zavisno od konteksta može označavati more ili rijeku. Upotrijebljene u istom kazivanju o Musa’u a.s. ali u različitim kontekstima, ove riječi nam otkrivaju dubinu Kur’anskog izraza.
I Mi objavismo Musau: “Udari štapom svojim po moru (el-bahr) !” – i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo. (Eš-Šu’arā’, 63.)
“Pa Mi dohvatismo i njega i vojske njegove i u more (el-jemm) ih bacismo; pogledaj kako su skončali nevjernici!” (El-Qasas, 40.)
U prvom ajetu, more je spasonosno za Musa’a a.s, a u drugom, more biva kaznom za faraona i njegovu vojsku, koji su potopljeni.
Prije svega, bitno je spomenuti da je riječ el-jemm hebrejskog porijekla (el-jemaa), kao što to spominju arapski lingvističari. Ona se u Kur’anu spominje 8 puta, i to svaki put u kontekstu Musa a.s. i niti na jednom drugom mjestu. Od mudrosti upotrebe ove riječi jeste to što je upravo riječ hebrejskog porijekla spomenuta svaki put u kontekstu onog poslanika i njegovog naroda koji su bili Jevreji.
A što se tiče riječi el-bahr, ona je općenitijeg značenja, i upotrijebljena je uglavnom u kontekstu nabrajanja blagodati ili milosti:
On čini da se morem (el-bahr) koristite, da iz njega svježe meso jedete i da vadite nakit kojim se kitite – ti vidiš lađe kako ga sijeku da biste nešto iz obilja njegova stekli i da biste zahvalni bili. (En-Nahl,14.)
Vama se dopušta da u moru (el-bahr) lovite i da ulov jedete, da se njime vi i putnici koristite… (El-Maide, 96.)
I u kazivanju o Musa’u a.s. upotrijebljeno je el-bahr, ali u kontekstu sigurnosti i mirnog mora: i ostavi more (el-bahr) nek miruje, oni su vojska koja će, zaista, potopljena biti. (ED-Dukhan, 24.)
Ono što je još zanimljivo jeste da se riječ el-jemm u Kur’anu spominje samo u kontekstu kazne ili straha:
“I Mi nadahnusmo Musaovu majku: “Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku (el-jemm), i ne strahuj i ne tuguj.” (El-Qasas, 7.)
”Metni ga u sanduk i u rijeku (el-jemm) baci, rijeka će ga na obalu izbaciti”. (Ta-Ha, 39.)[2]
- Drugi primjer koji ovdje želimo elaborirati jeste razlika između arapskih riječi Et-Tūr i El-Džebel, u značenju planine, brda. Uzvišeni Allah koristi obje riječi kada opisuje dva ista kazivanja, međutim da bi shvatili zašto Allah za isto kazivanje koristi jednu riječ na jednom mjestu, a drugu na drugom, potrebno je osvrnuti se na kontekst ajeta.
Kada Allah koristi riječ El-Džebel, to uvijek biva u onom kontekstu koji ima veći stepen prijetnje, upozorenja, uzvišenosti ili veličine stvaranja. Također, kada je kontekst govora neka teška ili strašna situacija, ili se govori o moći Uzvišenog, na tim mjestima je upotrijebljena riječ El-Džebel (pl. el-džibāl.). Npr.:
I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: “Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” – “Ne možeš Me vidjeti” – reče – “ali pogledaj u ono brdo (el-džebel), pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjećeš Me!” (El-E’arāf, 143.)
Zar Zemlju posteljom nismo učinili, i planine (el-džibāl) stupovima… (En-Nebe, 6-7)
I kada se planine (el-džibāl) pokrenu… (Et-Tekwir, 3)
Navedeni ajeti nalaze se u kontekstu Allahove Uzvišenosti i veličine, zatim ukazivanja na savršenost i veličinu Allahovog stvaranja, te u kontekstu Sudnjeg Dana. S druge strane, riječ et-tūr ima uže i specificirano značenje:
I drvo koje na Sinajskoj gori (tur) raste, koje zejtin daje i začin je onima koji jedu. (El-Mu’minūn, 20.)
Pogledajmo sada sljedeći ajet, u kontekstu Beni Israila i Musa a.s.: “A kada smo iznad njih brdo (el-džebel) podigli (netaqa) – činilo se kao oblak – oni su bili uvjereni da će na njih pasti….” (El-E’arāf, 171.)
Na početku ajeta, Allah koristi glagol netaqa, koji zapravo znači odcijepiti nešto, pomjeriti ga sa svog mjesta, podići ga i protresti snažno, sa intencijom da se baci. Upotreba ovog glagola na ovom mjestu, stavlja ton ove priče u kontekst straha i jačine: “…oni su bili uvjereni da će na njih pasti…” Upravo zbog toga ovaj glagol dolazi u kombinaciji sa riječju el-džebel. Ovaj glagol se međutim uglavnom prevodi samo u značenju podići nešto, pri čemu se zanemaruje sva dubina i preciznost značenja ovog glagola.
Još jedan glagol u sebi nosi intenciju podizanja: glagol refe’a.
“I kada smo od vas zavjet uzeli i brdo (et-tūr) iznad vas podigli (refe’a): “Svojski prihvatite ono što smo vam dali i neka vam je na umu ono što je u Knjizi, da biste se kazne sačuvali!” (El-Beqare, 63)
Međutim, intenzitet značenja ovog glagola, u odnosu na prethodni, je dosta niži, i sa sobom ne nosi konotacije prijetnje, upozorenja, žestine, jačine. Najbolje je to objasniti ovako: Zamislimo da neko podigne kamen, i namjerava ga baciti na nekoga, pokazujući pri tome žestinu svog postupka. Ova situacija je strašna i napeta za onoga prema kome će se kamen potencijalno usmjeriti. To je netaqa. Ali kada neko samo podigne kamen, i drži ga u ruci, bez intencije bacanja, to je refe’a. [3]
Iz svega navedenog, jasno je sljedeće: Kada Allah detaljno govori o negativnim karakteristikama Beni Isrāila, i o gnusnosti i težini njihovih postupaka, On koristi kombinaciju glagola netaqa sa riječju el-džebel. Međutim na drugom mjestu, kada kontekst sa sobom ne nosi navođenje detalja i preciziranje težine postupaka, upotrijebljen je glagol refe’a sa riječju et-tūr.
Zadivljujuće je to kako su svaka riječ i svaki glagol upotrijebljeni u odgovarajućem kontekstu, što oslikava izuzetnu preciznosti i dubinu kur’anskog izraza.
[1] Usporedi sa: The genesis and development of the “science of similarities” in the Qur’an: a reflection of the role of Al-Ghernaty and Fadhil Al-Samarra’i , Mohamed Ahmed Elgebaly, Centre of Quranic Research International Journal, Kuala Lumpur.
[2] Dr. Salih es-Samerraī, Fadil, Min esrari-l-bejan, str.43-44., Darul-fikri, 2009, Kairo
[3] Usporedi sa: dr. Salih es-Samerraī, Fadil, Belāgatu-l-kelime fī-t-t’abīri-l-qur’anī, Šeriketu-l-‘ātik li sanā’ati-l-kitābi, Kairo.
