Poezija (Nebo, Na putu)

Piše: Haris Huskić

 

Nebo

 

Slika na vodi

Četkicom od ružina drvceta

I konjskom dlakom

Bojama duše…

 

Poput slike na nebu

Slike koja se rađa

Slike koja živi

Slike koja plovi

 

Kroz čije boje

Prolaze zvukovi naja

Opijajući ih svojim čežnjama

Poslanih sa vlažnih usana…

 

Kroz čije boje

Se provlače pjesme

Malih, veselih lasta

Kada se kupaju, pred zalazak.

 

U čijim bojama

Odjekuju zvukovi halki

U kojima stvorenja svjetlosna

Veličaju Izvor Svjetlosti.

 

 

 

 

Čiju ljepotu

Opisuju pera

Plačući pri svakom pokretu

Puštajući svoje suze za svaku riječ.

 

Čiju ljepotu

U zanosu ljubavi

Slikaju zaljubljeni

Prskajući boje po vodi.

 

Da li ova stabla

Dokuče nebesku sliku

Ikada?

Svojim granama…

Barem jednim listom?

 

 

Ili se strovale,

Umorna od godina truda,

Dajući šanse drugima,

Dok umiru gledajući nebo?

 

A nebeska slika šuti

A nebeska slika plovi

I boje se miješaju

Poput boja na vodi.

 

Na putu

 

Koračam…

I sve bliže sam akšamu,

Prolazim pokraj slika,

Zabilježenih u pogledima

Stabla, kamena, prašine.

 

Cijenim da pamte i moju

Cijenim da će uvijek biti tu

Ovako dok koračam

Poput drugih

Poznatih, i nepoznatih meni.

 

Koliko je uzdaha

Vjetar odnio negdje…

A on to odnosi gdje treba

Vjetar to umije.

Zbog kojih je možda i lišće pustilo suze,

Kamen se zdrobio,

Ptica, prestala da leti.

 

Koračam…

A pored mene čitav svijet

Od svoga početka

A pored mene dječiji smijeh

 

 

A pored mene plač.

 

A pored mene prolaze svatovi

I oni koji odlaze zauvijek.

 

Prolazim pokraj uvehlih cvjetova

Za nekoga pripremljenih

Za nekoga nesuđenih

I osjetim uzdah onih

Iz čijih su ruku ispali…

 

Koračam i ostavljam sebe

Za sva vremena,

Ostavljam stablima da me čuvaju…

I šaljem uzdah po vjetru,

Vjetar zna gdje će da ga odnese,

Vjetar je poslušan.

 

 

 

 

 

 

Komentariši

%d bloggers like this: