Proljeće muslimanske svijesti

Piše: Halid Hajdarević

 

Petak, 17. mart 2017. godine, Sarajevo.

Prije sahatak vremena naš Reisu-l-‘ulema, sa minbera Gazi Husrev-begove džamije, održao je posljednju hutbu ove zime, već sljedeća ulazi u proljeće. Tako je uvaženi Reis upravo govorio o proljeću, godišnjem dobu u kojem se sve u prirodi budi nakon dubokog zimskog sna. Govorio je o tome da svaki pojedinac treba da se aktivira, treba da radi na onome što mu je dato u emanet, da poslodavac treba cijeniti radnika, a radnik opravdati povjerenje poslodavca.

Zanimljivo, Reisu-l-‘ulema IZ u Bosni i Hercegovini nije pozivao muslimane na aktiviranje eksplozivnih naprava, na ubijanje nemuslimana, nije pozivao na zlostavljanje i oduzimanje prava ženama i tome slično. Bilo bi zanimljivo poslušati o čemu bi Reisu-l-‘ulema govorio u Kabulu da je vrhovni vjerski lider Afganistana, ili možda u Washingtonu da je Reisu-l-‘ulema IZ u Americi.

Zbog čega govorim o svemu ovome? Govorim zbog toga što islam često ispašta zbog muslimana, jer oni svojim ponašanjem predstavljaju islam onakvim kakav on nije, čineći tako uslugu onima koji nastoje udaljiti ljude od islama. Muslimani, vjernici, islam gledaju kao nešto samo po sebi pozitivno i vjeruju u to, ali gledajući u odnosu na ljude, vrijeme i mjesto islam se može pozitivno upotrijebiti, ali i zloupotrijebiti (ovo se odnosi i na ostale religije, učenja i svjetonazore).

Oslanjajući se na iste knjige možemo odobravati ropstvo ili ga osuđivati, podsticati nasilje ili ga suzbijati, zagovarati demokraciju ili teokraciju. Sva su ljudska društva znala pronaći, tokom povijesti, svete citate koji su opravdavali njihova trenutna ponašanja. Trebalo je proći dvije ili tri hiljade godina da kršćanska i židovska društva koja se pozivaju na Bibliju počnu govoriti da bi se „ne ubij“ moglo odnositi i na smrtnu kaznu. Za stotinu godina možda će nam objašnjavati da se to samo po sebi razumije. Tekst se ne mijenja, mijenja se ljudsko tumačenje. Tekst djeluje na svjetsku stvarnost samo preko našeg tumačenja, a ono se u svakoj epohi na nekim rečenicama zaustavlja, dok druge ispušta ne primjećujući ih.[1]

Tako da, obzirom na kazano, štetu može proizvesti  ispuštanje promocije pozitivnih primjera i lijepih slika o islamu i muslimanima, posebno onih iz prošlosti koje svjedoče da je islam nekada bio primjer tolerancije i poštivanja drugog i drugačijeg, a sve sa ciljem da se islam prikaže kao religija koja je od svog pčetka bila onakva kakvom se danas predstavlja.

Ovakva slika kakvu imamo danas o islamu i muslimanima nije istinita, jer ne oslikava cijelinu, ne gleda na fenomen islama i muslimana od njihovog početka do danas. Današnja slika islama slikana je unazad stotinjak godina, a uveliko je posljedica zapadne kolonijalizacije i procesa dekolonijalizacije. Često se sve pojave u muslimanskim zemljama svode pod pojam „islam“ dok se u igri nalaze i mnogi drugi faktori koji bolje objašnjavaju šta se tačno događa. Tako možemo pročitati debele knjige o povijesti islama, a da ne razumijemo ništa što se događa u Alžiru, a kada pročitamo tridesetak stranica o kolonijalizaciji i dekolonijalizaciji razumijet ćemo mnogo više.[2]

Ponavljam da cilj ovog govora o prošlosti nije utopija i bježanje od stvarnosti, cilj je pokazati da islam nije u svojoj osnovi nazadan, zatvoren i agresivan, nego ga različiti faktori mogu dovesti u takvo stanje. Jedan od tih faktora su i sami muslimani koji svojim ponašanjem i djelovanjem prikazuju islam kao religiju pasivnosti i fatalizma koji vodi u ekstremizam, muslimani koji nisu u stanju da se nose sa izazovima vremena, izgubljeni i savladani procesima modernizacije i globalizacije.

U vezi s navedenim potrebno nam je proljeće, potrebno nam je buđenje iz duboke pasivnosti i opasnog fatalizma. Povijset islama je pokazatelj da možemo, a na nama je da odlučimo da hoćemo vratiti sjaj islamu kakav on zaslužuje. To nije lahko, ali je možda mnogo lakše od ovoga u čemu se nalazimo, možda vrijedi pokušati. Za početak možemo i trebamo raširiti islam među samim muslimanima, trebamo tražiti Uzvišenog Boga i izvan džamije, izvan medrese, izvan tekije. Trebamo Boga tražiti u našim kućama, u našim porodicama, na našim radnim mjestima, u našim mahalama, na našim druženjima, na različitim fakultetima, ne samo islamskim, u našim fabrikama, bankama, državnim institucijama. Bojim se da često zaboravljamo Božije riječi da je On s nama gdje god bili i bojim se da ako Ga budemo samo u džamiji tražili da bismo Ga mogli i tamo izgubiti.

Trebamo na islam gledati kao na najbolji dar/poklon kojim možemo obradovati nekoga, a da bismo to uradili trebamo prvo mi biti obradovani islamom, željni da tu radost što prije prenesemo na druge. Islam ne bi trebao biti privilegija određenog kruga ljudi. Živimo vrijeme u kojem se ništa ne podrazumijeva, tako da je potrebno prenijeti poruku ljudima da je islam/pokornost Bogu i izučavanje drugih nauka mimo islamskih, da je ibadet (Bogu drago dijelo, za koje slijedi nagrada) studirati matematiku, fiziku, informatiku, medicinu, poljoprivredu, ekonomiju i druge korisne znanosti, ako se ova znanja uče u ime Boga. Ibadet je biti uspješan menadžer radeći to u ime Boga, biti pravedan poslodavac, biti pošten radnik, biti savjestan političar, biti dobar suprug/supruga, biti marljiv učitelj/profesor, biti dobar policajac, tužitelj, sudija… Sve ove i mnoge druge uloge koje čovjek može obavljati, a koje služe dobru i korisne su po zajednicu, ako se rade u ime Boga shodno propisima islama i mogućnostima čovjeka, povjerene onima koji su ih dostojni, predstavljaju ono s čime je On zadovoljan.

Samo takvi, pojedinci i zajednice mogu biti pozitivni predstavnici islama, a ujedno korisni muslimanima. Ovo je pokazatelj zajednici šta treba raditi, a poziv pojedincu kakav treba biti. Došlo je vrijeme da prestanemo o islamu govoriti kako bismo se nekome pravdali, nego da radimo koliko smo u mogućnosti da bismo od Boga darovan emanet islama opravdali.

[1] Amin Maalouf, U ime identiteta, Prometej, Zagreb, 2002., str. 48./49.

[2] Ibid., str. 61.

Komentariši

%d bloggers like this: