Filozofija kao čuđenje

Priredila: Ajla Džagadurov

 

„Teetet: I tako mi bogova Sokrate neobično se čudim što su te pojave i gdjekad me hvata vrtoglavica kad se uistinu u njih zadubim.

Sokrat:… I baš je svojstvo filozofa to duševno stanje, tj. čuđenje. Jer nije drugi početak filozofije nego ovaj.. (Teetet, Platon)“

Čuđenje je kod Platona izvor filozofiranja, duševno stanje koje karakteriše filozofa. Aristotel, pak, govori o čuđenju kao početku filozofiranja, kako njegovih savremenika, tako i ljudi prije, prvobitno nad nepoznatim stvarima, a kasnije nad onim krupnim.

 

Zanimljivost koju želim izdvojiti, koju između ostalog potencira Ernst Bloch, jeste da se filozofska pitanja i čuđenje najbolje pronalaze kod djece, ali, kako on smatra, to traje veoma kratko. Djeca se mogu čuditi nad stvarima koje su odraslim ljudima sasvim obične i poznate, a u isto vrijeme  postavljati pitanja za koja im je veoma teško dati odgovor. Poput djeteta koje, u filmu The Mirror, Andreja Tarkovskog, pita oca zašto je kovanica od 5 kopeka veća od kovanice od 10 kopeka. Kada odrastemo veličine kovanica i upoređivanje istih nam ne okupiraju misli, ali se sjećamo da smo nekada, kao dijete, stavljali kovanice jednu preko druge i ustvrdili da je jedna malčice veća. Sa druge strane možemo staviti pitanja o Bogu malog Mohsena i Massumeh u filmu Khoda miad, iranskog režisera Majida Majidija o čemu će biti riječi kasnije.

Karl Jaspers, u svom djelu Filozofija egzistencije, čuđenje, pored sumnje i svijesti o izgubljenosti (nemoći spram graničnih situacija), smatra izvorom filozofije. Na drugom mjestu  ih, pak, naziva motivima. Pored navedenih izvora navodi da sve počinje time što čovjeka nešto zgrabi i protrese, i u toj zaprepaštenosti on uvijek traži neki cilj. [1]

Platon i Aristotel su čudeći se tražili suštinu bića.[2]

Čuditi se znači težiti ka saznanju. U čuđenju postajem svestan neznanja.[3]

Filozofiranje karakteriše kao postavljanje pitanja čiji odgovori ne treba da posluže bilo čemu korisnom, nego samo da pruže zadovoljenje. Jaspers također ističe izvorno filozofiranje kod djece, dodajući i duševne bolesnike na popis, povezujući to sa izrekom da djeca i ludaci govore istinu. Snažna istina, prema njegovom mišljenju, javlja se kada se okovi opšte zamagljenosti raskidaju.[4]  On u svom tekstu „Izvori filozofije“ navodi Platonovo mišljenje kroz riječi Sokrata, jednog od likova dijaloga Teetet, ali i Aristotelovo mišljenje iz njegove knjige Metafizika:

Jer zbog čuđenja ljudi danas počinju da se bave mudrošću, kao što su i prvotno počinjali, čudeći se u  početku očitim neobičnostima, a zatim napredujući pomalo stali su dvojiti i o krupnijim stvarima, kao o mijenama Mjeseca, Sunca i zviježđa te o nastanku svega.[5]

Eugen Fink u svom djelu Uvod u filozofiju govori o čuđenju nad onim što je po sebi najrazumljivije. Ono izbavlja čovjeka iz njegove samozadivljenosti, izbacuje ga iz prethodnih zaokupljenosti, čuđenje je kao vatra, koja bukne sad ovdje, sad tamo, tjerajući čovjeka iz naviknutog ophođenja sa stvarima svijeta, ponekad opet brzo ugašena, katkada međutim i šireći se do beskrajnog svjetskog požara…[6] Prema Finku najpovršnije čuđenje je ono nad neobičnim stvarima, a najdublje je čuđenje nad stvarima koje su po sebi najrazumljivije.[7] Upravo zbog toga Fink spominje događaj vezan za Talesa (koji se navodi u Platonovom dijalogu Teetet, gdje se Sokrat obraća Teodoru); kojem se neka tračka djevojka narugala kako teži da sazna ono što je na nebu, a ne zna ono što stoji pred njim.[8]

Čuđenje koje nas može uvesti u filozofiju mora biti naše čuđenje.[9]

Euklid, jedan od likova, u dijalogu navodi da je zapisao gotovo čitavu raspravu između Teeteta i Sokrata. Dio dijaloga koji je za ovu temu značajan jeste onaj u kojem Sokrat postavlja pitanje: „kakve su to pojave u nama?“ Nakon obrazloženja tri pojave, Sokrat uviđa Teetetovu zbunjenost.

Teetet: I tako mi bogova Sokrate neobično se čudim što su te pojave i gdjekad me hvata vrtoglavica kad se uistinu u njih zadubim.

Sokrat:… I baš je svojstvo filozofa to duševno stanje, tj. čuđenje. Jer nije drugi početak filozofije nego ovaj…[10]

Ernest Bloch u svome djelu Tubingenski uvod u filozofiju govori o čuđenju kao početku svega što je najbolje u nama. Čuđenje ili divljenje je dublje traženje i ono podrazumijeva i traženje nas samih. Stanje čuđenja je prirodno kod djece, iako se ono zadržava kratko.[11] Za Blocha čuđenje je nemirno, ono se javlja iznova i iznova. Autor spominje razgovor između čovjeka i djevojčice u knjizi Pan Knuta Hamsuna, gdje se djevojčica čudi prvim kapima kiše: „Da, pomislite samo, kiši“. Problem nije kako nastaje kiša, ni otkuda dolazi kiša, već zašto kiša, kao takva. Ernest Bloch dodaje kako bi bilo bolje da je kod Chandosa manje tog čuđenja nad poznatim, vidljivim stvarima.[12]

Naviknuti smo da čuđenje kod djece prihvatamo kao simpatično, kao njihovo pravo po rođenju, jer još uvijek upoznaju ovaj svijet. Običan čovjek ne postavlja sebi pitanje: zašto pada kiša?, već: da li će danas padati kiša? Ako će padati mora ponijeti kišobran. Ovome nas je naučio profesor filozofije. Čovjek u želji da zaštiti samog sebe traži interes, prije nego divotu, u stvarima.

 

Filozofska pitanja kod djece

 

U filmu Khoda miad (God will come), iranskog režisera Majida Majidija, možemo pronaći najčišća filozofska pitanja postavljena od strane male djece koje majčina bolest i običaji sredine navode na razmišljanje o Bogu. Bratu i sestri (Mohsen i Massumeh) je bolesna majka i njihov otac putuje u grad kako bi našao novac kojeg oni nemaju, a koji je prijeko potreban za njeno liječenje. Mohsen i Massumeh u tim najtežim trenucima neprestano slušaju spominjanje Božijeg imena, te počinju propitivati. U narednih nekoliko rečenica donosim prevod na bosanski jezik sa, već postojećeg, prevoda na engleskom jeziku.

Mala Massumeh pita nanu: „da li Bog može uraditi sve“. Nakog potvrdnog odgovora, može nam se učiniti da djevojčica zanemaruje ili ne shvata značenje pojma sve, te postavlja sljedeće pitanje: „može li izliječiti moju majku?“. Sljedeće pitanje jeste: „Nano, gdje je Bog?“. Nana joj odgovara da je Bog svuda i da vidi i čuje sve što mi kažemo. Massumeh dalje postavlja pitanje: „da li Bog čuje ono što kažemo u sebi?“

Sutra, nakon škole, Mohsen kupuje kovertu, papir i markicu kako bi poslao pismu Bogu. Nestrpljivo čeka zadnje zvono kako bi ispunio svoj naum. Massumeh smije učestvovati samo ako nikome ne kaže ništa. Mohsen se, u svom još uvijek prvotnom i dječijem poimanju Boga, odlučio poslati Bogu pismo: poštom.

Kasnije mala Massumeh propituje brata da li Bog živi na nebu i gdje tačno; nakon Mohsenovog odgovora da je to na Mjesecu, Massumeh sumnja da će njihovo pismo doći do Boga, jer je Mjesec isuviše daleko. Mohsen je smiruje ponavljajući nanine riječi: „Bog sve može“. Na kraju njihovog razgovora Mohsen je uvjeren da će Bog doći.

Prilikom sakupljanja literature uviđam da je tema široka, mada svi filozofi koje sam navela potenciraju skoro isto: čuđenje je izvor filozofije, ono počinje sa začuđenošću nad nama poznatim stvarima, a kasnije postavljamo prava filozofska pitanja. Čuđenje se neprestano ponavlja i ponekad nam se čini kako nas guši, jer nam uvijek dolazi iznova, a nemamo adekvatan odgovor ni za ona prethodno postavljena pitanja. Ali je ipak bolje postaviti pitanje: kako nastaje kiša?, nego: da li će danas padati kiša?. Jedini je problem što se danas ljudi malo čude, nad bilo čim, pa prestaju i da se propituju.

U vlastitoj začuđenosti mogli bismo požuriti da i druge pozivamo da se čude, da filozofiraju, ali mi se čini da nas, iako možda nećemo morati popiti Hemlock, čeka slična sudbina poput Sokratove, gdje će nas upozoriti da kršimo harmoniju u životima ljudi, ali upravo u upornom neznanju i odbijanju spoznaje leži njihov kaos, jer se nikada ne propituju o stvarima koje ih okružuju, pa tako nespoznavajući prirodu, Boga, onaj svijet itd.; ni sami sebe ne otkrivaju u potpunosti.

[1] Karl Jaspers, Filozofija egzistencije, Prosveta, Beograd, 1967, str. 133.

[2] Ibid., str. 138.

[3] Ibid., str. 133.

[4] Ibid.,str. 128.

[5] Aristotel, Metafizika, Globus, Zagreb, 1988, str. 7.

[6] Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Matica hrvatska, Zagreb, 1998, str. 26-33.

[7] Ibid., str. 28.

[8] Platon, Fileb i Teetet, Naprijed, Zagreb, 1979, str. 46.

[9] Ibid., str. 33.

[10] Ibid., str. 20.

[11] Ernst Bloch, Tübingenski uvod u filozofiju, Nolit, Beograd, 1973, str. 36.

[12] Ibid., str. 36.

Komentariši

%d bloggers like this: