Nietzscheova kritika metafizike

Priredila: Lejla Omerović

 

“Nietzsche svojom kritikom metafizike, podržava teoriju “predsokratovaca”, koji nisu vjerovali u neke “uzvišene” vrijednosti, već su bili slobodni, kreativni i strastveni u mišljenju, idejama i teorijama, a oštro osuđuje Atenjane (Sokrata, Platona i Aristotela), koji su vjerovali u postojanje: besmrtnosti duše, apsolutnog ćudoređa, transcendentne zbilje i postojanja višeg, “noumenalnog” svijeta, kojeg čula ne mogu obuhvatiti.”

 

Obrada  teme “Nicheova kritike metafizike” zacijelo je važna za sam koncept razumijevanja, kako  filozofije, tako i za razumijevanje nove epohe u cjelokupnoj historiji koja je podrazumijevala novi koncept mišljenja. Ta nova epoha je propagirala slobodu mišljenja, bez “okova” Crkve i njenih dogmi, te ključno okretanje sa apstrakcije i metafizike ka realnom, umskom posmatranju i teorijskom dokazivanju stvari, zašto se zalagao i sam Nietzsche, kao jedan od glavnih začetnika moderne misli, odnosno epohe modernizma.

 

Nietzsche svojom kritikom metafizike, podržava teoriju “predsokratovaca”, koji nisu vjerovali u neke “uzvišene” vrijednosti, već su bili slobodni, kreativni i strastveni u mišljenju, idejama i teorijama, a oštro osuđuje Atenjane (Sokrata, Platona i Aristotela), koji su vjerovali u postojanje: besmrtnosti duše, apsolutnog ćudoređa, transcendentne zbilje i postojanja višeg, “noumenalnog” svijeta, kojeg čula ne mogu obuhvatiti. U daljoj razradi eseja ću objasniti ključne tačke pobijanja i suprotstavljanja ‘metafizici’.

Same temelje pojave i utjelovljenja kršćanstva, postavili su atenski filozofi (Sokrat, Platon i Aristotel). Glavni razlog prestanka važenja smisla života unutar kršćanstva je činjenica da su sve ključne ideje i vrijednosti zapadnog mišljenja bile tek puka “metafizika”, bez utemeljenja, i Nietzsche je smatrao da se s tom poražavajućom činjenicom treba suočiti, na način da se ona pobije.

Njegova želja da oslobodi svijet od “okova” ideja kršćanstva, nosila je želju da ljudski um osjeti slobodu, što se najbolje vidi iz njegovih riječi: “ Napokon nam se obzor iznova nadaje slobodnim, makar i ne bio blistav, napokon naši brodovi mogu iznova isploviti…More, naše more ponovno je otvoreno; možda još nikada nije bilo tako ‘otvorenog mora”. Ova izjava je nastala nakon što je svojim teorijama svijet nastojao osloboditi ‘metafizike’.[1]

 

 Protiv kršćanstva i transcendencije

 

Nietzsche je gajio “edipovsku mržnju” prema religiji kršćanstvu, jer ju je smatrao krivim sistemom zapadne civilizacije. Prema njegovom gledištu, kršćanstvo predstavlja posljednji i najpogubniji stepen u vlastitom načinu mišljenja, koji je započeo još sa Sokratom. Sokrat je podržavao vjeru u besmrtnost duše i apsolutne istine, dok je Platon zasnovao filozofiju “dva svijeta”, koja je svakodnevni materijalni svijet proglasila bezvrijednom slikom, u poređenju sa savršenim, višim svijetom.

Ta ideja vjerovanja u “više” (ili transcendentne) istine i bića, lako se uklopila u kasniju teologiju kršćanske crkve. Ovakve kršćanske vrijednosti i vjerovanja su u velikoj mjeri utjecala i na oblikovanje moderne zapadne filozofije, naročito one iz doba prosvjetiteljstva. Nietzsche je raskrinkao religiju, moral i metafiziku u obliku života koji je sam sebe zaboravio u prividu bitka-po-sebi, te je u liku Princa stekliša i metaforičkoj slici jezera prikazao slobodan duh čovjeka oslobođenog svega transcendentnoga.

On se ustrajno borio protiv onostranih vrijednosti kojima se kroz vladajuće sisteme kršćanstva, morala i filozofije mjerio ovaj život i ovaj svijet. Ti sistemi nisu razmatrani odvojeno, već zajedno u pojmu Boga koji ujedno predstavlja i kršćansko najviše biće, metafizički bitak-po-sebi i platonovsku ideju dobra. Svojom podjelom na istiniti i prividni svijet, ta tri sistema predstavljaju atentate na instinkte života: kršćanstvo kao trovanje života pojmom grijeha, metafizika kao idealizam onostranog svijeta ideja, a moral kao instinkt osvetoljubivosti slabih protiv višega života.[2]

Kršćanstvo, moral i filozofija su, tako posmatrajući, oslabili život, ponizili ga, unijeli robovske kvalitete i mržnju spram svega što je jako i hrabro, svega što je moćno i sposobno vladati. Taj prividni onostrani svijet, dotad smatran kao istinit, raskrinkan je kao izmišljotina uma, i njegova imaginacija.[3]

 

 

 Ključni pojmovi unutar Nietzscheove kritike metafizike

 

Glavni pojmovi Nietzscheove kritike metafizike jesu: “istina”, “identitet” i “spoznaja”. On nastoji otkriti šta je to istinsko znanje, putem ljudske spoznaje. Nazvan je “meta-filozofom”, jer  njegovo cjelokupno mišljenje kreće oko same filozofije. On pretpostavlja da je um nalik ogledalu, i zato je um sposoban odraziti objektivnu stvarnost, koja je izvan njega. Smatrao je da će se konačnim spoznavanjem ljudskog uma i njegovog odnosa prema onome što se nalazi van njega, filozofija biti u stanju spoznati samu stvarnost.

Što se tiče same istine i spoznaje, Nietzsche tvrdi da se istini valja pristupiti pažljivo, te da njeno dosezanje nikad ne može biti konačno i sigurno. Nietzsche nikada ne oklijeva koristiti se velikim filozofskim riječima, ali itekako sumnja u njihovu smisao i svrhu. Takođe smatra da ne postoji nešto kao što je spoznaja, pa u skladu s tim, nema potrebe ni za znanstvenom (epistemološkom) teorijom. Ljudska bića ne mogu imati prisup svijetu onakvim kakav on “stvarno” jeste, a svaka želja da se ima takav pristup je varljiva i pokvarena. Ljudske potrebe i želje određuju ono što nazivamo “spoznajom” ili smatramo “istinitim”. To znači da ovi pojmovi nisu ništa drugo do pohvalne riječi upućene uspješnoj i korisnoj raspravi.

Nietzsche vjeruje da ljudski um nije kadar otkriti činjenice koje su izvan područja ljudskog osjetilnog iskustva. Također smatra da je naš um sazdan, tako da o stvarnosti misli na naročit i ograničen ljudski način. Nietzsche izričito tvrdi, i to je ključni argument kojim pobija postojanje metafizike, a to je da, ma koliko tragali za njima, metafizičke istine ne postoje, jer su pojmovi poput “istine” i “spoznaje” relativni u odnosu na jezik, jer jezik nije u stanju da opiše ono što stvarnost svijeta jeste.[4]

Nietzsche je jeziku takođe pridodao ključnu ulogu u neprestanom procesu ljudskog samozavaravanja. Tvrdi da su riječi ono čime mislimo, i da često automatski pretpostavljamo da postoje bića “izvana” na koja se riječi odnose. One su nam korisne jer se njima možemo poslužiti kako bi pojednostavili i zamrznuli haos i složenost naše okoline. i u tome leži sva njihova funkcija.[5]

 

  Problem logike

 

Prosvjetiteljstvo počinje na vjeri u razum. Tačnije, razum je značio isto što i logika, odnosno rasuđivanje. Ljudska bića prema njemu, ne mogu imati objektivne misli, nego ljude uvijek vode strasti i želje, putevima kojih često nismo ni svjesni. Logika je samo odraz načina na koji djeluje naš um, i ona nema nikakve veze s objektivnim znanjem ili istinom. Međutim, Aristotel je smatrao kako se valja pokoriti određenim zakonima, da bi logika funkcionisala. Njegov logički zakon je bio “zakon proturječnosti”, koji tvrdi da ništa u isti mah ne može biti A i ne-A (ništa u isto vrijeme ne može biti žirafa i ne-žirafa). Ali, prema ovom filozofu, to je pravilo tek pravac logičkog mišljenja i zaključivanja u našem sadašnjem mozgu, i odgovara procesu i borbi nagona, koji su sami po sebi svi veoma nelogični.

Logika, dakle, ne odražava svijet niti pruža ikakvo obećanje istine. Ona je tek naš ljudski način stvaranja prikladne “stvarnosti” koja odgovara našim potrebama.

Postoje takođe mnoge metafizičke pretpostavke na kojima počiva logika, poput onog da se sve može uopćiti i stavitit u istorodne grupe (npr. žirafe). Čak su i same stvari (žirafe) tek puki predmeti koje izmišljamo, radi praktičnosti i duševnog zdravlja. Logika zato potječe iz naše potrebe da nadziremo svijeti i vladamo njime. Takođe, ovaj veliki filozof smatra da korisnost logike obmanjuje ljude, pa oni vjeruju da se njome mogu služiti, kako bi došli do transcendentnih istina, ali je ona tek korisno oruđe za opstanak u svijetu, i ništa više od toga.[6]

Njegov žestoki ateizam i radikalno poricanje cijele metafizike, nužno su ga naveli na vjerovanje u neku vrstu pragmatizma, zasnovanog na fenomenalističkom nauku. Zato, njegova filozofija ostaje jedinstvena, jer on od fenomenalizma stvara moralno i političko pitanje, i ozbiljno ustrajava na njegovoj istinitosti. Kao završna riječ na njegove teorijske postavke nauka, kaže:” Dijeljenje svijeta na “stvaran” i “prividan” svijet, simptom je života u opadanju”. [7]

Ključna stvar je ta da on ne želi dijeliti svijet na stvarni i imaginarni, jer se vodi empirijskom metodom da može da postoji samo svijet u kojem se nalazimo, jer smo ga doživjeli, dok imaginarni svijet nismo, niti ga možemo zamisliti.

 

 

[1], Dave Robinson ,Nietzsche i postmodernizam; prijevod, Duško Telećan, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2002., str. 7.

[2] Ibid., str. 8-14.

[3]Vladimir Jelkić, „Ničeovo poimanje života”, Izvorni znanstveni  članak, Filozofski fakultet, Osijek, 2011., str.148-149.

[4]O ovoj Ničeovoj teoriji, saglasni su i postmoderni filozofi poput: Ludwig Wittingen(1951) i Jacquesa Derrida (1930.).

[5]Dave Robinson, Nietzsche i postmodernizam, preveo: Dinko Telećan, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2002., str. 49-50, 66-67.

[6]Ibid., str. 20-22.

[7]Ibid., str. 22-23, 48-49.

 

Komentariši

%d bloggers like this: