Piše: Ajla Džagadurov

“Ukoliko je moj život važniji od onoga što pišem dozvolite mi, ipak, jednu strofu, ne zato što imam puno za reći, već ne mogu staviti sve u jedan stih. Dozvolite mi također, da svoj život kao stih ili, ako dozvoljavate, strofu ne podijelim sa vama i da ga ograničim na veoma mali broj ‘čitalaca’.”

Soren Kierkegaard u svome dijelu Ili-ili, u poglavlju Prva ljubav, govori o mnoštvu pisaca koji prizivaju muzu, ukrcavajući se „na palubu čak ako ona ne dolazi… Prizivajući ih (prethodno Kierkegaard navodi kako muzu može prizivati on, a može prizivati i ona njega), muza ih izvlači iz sveta i, sada, oni osluškuju samo čist muzin glas i za njih se otvara bogatstvo misli, ali tako moćno da se gotova svaka reč pojavljuje pred njima jasna i puna života, ali njima se ne čini da je to njihova svojina“[1]

Sigurno se svaki pisac upitao odakle dolaze misli koje zapisuje, ili ih ne zapisuje, ali ih promišlja. Često bi me one najbolje misli napustile dok bih došla kući i uzela papir. Možemo li ikada reći da je ono što pišemo naše? Možda i ne znajući ukrademo neku ideju, misao ili, napokon, osjećaj. Krademo od ljudi ili iz svijeta na način da danas ukrademo smijeh, sutra osjećaj, kao toplinu ili ugođaj, prekosutra mudrost i tako dalje. Kao onda kada sam na zgradi vidjela samo sjene golubova koji su polijetali s krova, a meni se činilo kao da nešto pada sa zgrade, polagano. Jedan od najljepših prizora, koji me i danas toliko inspiriše, koji se zapravo ne može uopšte riječima prikazati, nije moje djelo. Bila sam puki posmatrač, samo što je moj um od realne i sasvim logične slike napravio filmsku scenu par excellence. Pored inspiracije Kierkegaard navodi značaj povoda, koji je za njega često neka „mala i slučajna spoljašnja okolnost… za stvaranje istinskih dela“[2]

Ima pisaca koji su vješti konstruirati čitavu priča na osnovu samo jednog događaja, takve danas optužuju da ne doprinose ništa svoje, ali ja mislim da to nije tako. Uvijek se nađe nekoliko rečenica koje su tvoje i sasvim dovoljne da bi se rad označio kao tvoj.

Ona djela kojih se sramim dožive najbolje kritike kod onih koji ih pročitaju. Ja takve svoje rečenice prezirem. Izgledaju mi razvučene kao žvaka i nisu moje, ja ih ne prihvatam. A ponekad mi se desi da se vratim na neki svoj tekst od prije godinu dana i da jedna rečenica tako iskače iz cijeloga teksta i pitam se da li sam je ja pisala. Ne liči mi na mene, dakle nije moja. A onda se, kao iz sna, naljutim na onoga ko se drznuo ubaciti nešto svoje u moj rad. Tako mi se ta rečenica učini tuđa, da zbog nje izgubim razum, na tren.

Ukoliko prihvatimo činjenicu da je od pisanja bolje ili važnije živjeti, jednostavno- biti, često ćemo se sjetiti osoba koje su u samo jednom trenu promijenile svoj život. Da li je povod temelj za ‘umjetnost’ koja slijedi? Ili se sjetimo pisaca kojima je samo jedan trenutak tako obilježio život da im se čini da je on najreprezantativniji primjer ili da se i danas nalaze u njimu. Ali pisci svašta preuveličavaju, pa zbog toga i pate.

U filmu Dead Poets Society profesor John Keating (Robin Williams) citira učenicima Walta Whitman-a:

That you are here—that life exists and identity,

That the powerful play goes on, and you may contribute a verse.

Ukoliko je moj život važniji od onoga što pišem dozvolite mi, ipak, jednu strofu, ne zato što imam puno za reći, već ne mogu staviti sve u jedan stih. Dozvolite mi također, da svoj život kao stih ili, ako dozvoljavate, strofu ne podijelim sa vama i da ga ograničim na veoma mali broj ‘čitalaca’.

Tako krhkog i osjetljivog pisca oblijeću misli da bi trebao svoje rečenice sa nekim podijeliti. Ne radi vlastite slave, već kako bi izborio pravdu za svoje rečenice, tekstove ili, ako ste sretni, knjigu/e, jer to one same traže od njega. Sebično je sve što napišemo, poput lijepe žene, pa hoće da ga svi vide. Pitam se, kada kritičar nagrdi pisca, posrame li se i njegove rečenice? U meni se javlja neki glas- rečenice ne misle i ne osjećaju, rečenice nisu lijepe kao žena, one samo mogu biti lijepe ili ružne kao rečenice. Ali šta zna realista u meni, uostalom, on nikada ništa nije napisao.

Sada, iako nismo rekli dovoljno o piscu, prelazimo na kritičara. Ukoliko pisca ne proganja dužnost prema vlastitim rečenicama proganja ga urednik. U ovom slučaju ne mogu biti objektivna, jer su mi svi urednici, lektori, profesori učinili najveće dobro i, u isto vrijeme, najveću nepravdu. Slijedeći Kierkegaard-a izričem: „Piši ili ne piši- kajat ćes se.“ Mom lijenom duhu trebala je čvrsta ruka koja bi ga tjerala da izvuče inspiraciju, makar je i prisilio, a onda bih, kada bih napisala bilo šta, bila tako ljuta na tu istu čvrstu ruku za koju sam mislila da me muči za vlastitu dobit. I tako sam, kao licemjer, ne znajući šta hoću, pisala poletno, pa se kajala danima.

Dalje ću navesti ono što Kierkegaard navodi o odnosu: pisac- urednik. I sam se upoznao sa urednikom koji ga je svakakvim obećanjima nagovarao da napiše članak, koji će on objaviti u jednom danskom časopisu. Članak je gotovo bio završen, urednik je „navaljivao“, ali K. nije smatrao da bi članak trebao biti objavljen. Kasnije se časopis prestao izlaziti, a K. se, kako i sam kaže: „osjetio ponovo slobodan“.

„…jer kako kaže Haman: „Deca postaju ljudi, device- neveste, a čitaoci- književnici“. Sada počinje ružičast život, veoma sličan prvoj mladosti djevojke. Urednici i izdavači počinju da se udvaraju… Zato se čuvaj, mladi čoveče, ne idi mnogo u kafee i restorane, jer tamo urednici razapinju svoje mreže. I kada primete nekog nevinog mladog čoveka koji kazuje sve što mu je na srcu, nepromišljenje i promišljenje stvari, koji nema pojma da li se u tome što govori nešto nalazi ili se ne nalazi… tada mu prilazi jedna mračna prilika, a ta prilika je urednik.“[3]

A mladi čovjek: „Sada više ne traži usamljena mesta gdje bi uzdisao… on je ćutljiv, jer onaj ko piše ne govori. Bled i hladan, on sedi u svojoj radnoj sobi, on ne menja boju na poljupce ideje, on ne crveni kao mlada ruža kada rosa padne na njenu čašicu, on više nema osmejka, nema suza, njegov pogled mirno prati kretanje pera na hartiji, jer on je pisac i nije više mlad.“[4]

Cijeli ovaj rad, tačnije njegov prvi dio, napisala sam misleći da li će se svidjeti uredniku. Moja sloboda nije narušena ili promijenjena, jer sam joj već prethodno postavila granice (granice koje ne prelaze moja religijska uvjerenja). Vjerujem da postoje urednici koji ne love mladoga pisca, već ga motivišu, pa makar se i pisac kajao ako nešto napiše.

[1] Soren Kierkegaard, Ili-ili, Službeni Glasnik, 2015. str. 189.

[2] Ibid., str. 189.

[3] Ibid, 2015. str. 200.

[4] Ibid., 2015. str. 200.