Priredio: Bajram Dizdarević
“Dakle, ključni je problem u načinu percipiranja same prirode, negacija Boga neminovno sa sobom nosi i ispražnjenje esencijalnog iz poretka stvari što za posljedicu ima potpunu ravnodušnost u odnošenju spram njih od strane čovjeka, što dovodi do krajnje nehumanog odnosa prema prirodi koji će se na koncu reperkutirati na samog prouzročitelja jednog takvog haosa.”
Knjiga Susret čovjeka i prirode na vrlo sistematičan način izlaže ovovremenski odnos čovjeka spram prirode koji je osim što je rušilački na koncu i autodestruktivan. Takav odnos, naravno, daleko od toga da je puka slučajnost. Kako to da je kršćanstvo toleriralo sekularizaciju znanosti i potpunu desakralizaciju prirode, te postalo prigodnim zaleđem za pohotnog i nikad nazasitog čovjeka?! To se može objasniti na način da su Stari Grci smatrali da je priroda naseljena bogovima, to je ono što im je prosto onemogućavalo da na bilo koji način i u najmanjoj mjeri utječu ili remete prirodni poredak. Do izvjesne dedivinizacije prirode dolazi onda kada su olimpski bogovi napustili zemaljski prostor, te je upravo ta praznina omogućila razvoj nauke i filozofije u 6. st. prije Krista. Pošto je vremenom došlo do dekadencije grčke olimpske religije, to je naprosto istodobno značilo ispražnjenje prirode od njenog duhovnog značenja, a kosmologija i fizika teže naturalizmu i empirizmu. Pošto se kršćanstvo suočilo sa svijetom u kojem su naturalizam, empirizam i racionalizam bili preovlađujući tokovi, a pošto je kršćanskom oku prevelika atraktivnost iskazivana prema prirodi bila ravna blasfemiji, to je kršćanstvo jasno podvuklo razliku između prirodnog i natprirodnog. Na taj način, željeći da prevashodno zaštite Boga, kršanstvo je omogućilo potpunu desakralizaciju prirode, te njeno nesmetano eksploatiranje u budućnosti od strane prometejskog čovjeka koji je u potpunosti bacio u zaborav teomorfnost vlastita bića!
Zapravo je, smatra prof. Nasr, renesansni napredak sav u znaku borbe protiv Neba i bez obzira što nekad taj napredak sliči potencijalnoj degradaciji čovjeka i slabljenju njegove pozicije u kosmosu, ono je ustvari uvjek na račun njegove teomorfne naravi (kopernikanska revolucija), te iako se prvotno čini antičovječjim, ono je ustvari antibožanski, dočim naglašava humanističku ili antropomorfnu narav čovjeka.
Naravno, takvo što je značilo dalekosežne posljedice zato što “sa pojavom čisto zemaljskog čovjeka koji je postao mjera svih stvari, u zapadnoj civilizaciji započinje tok od objektivizma ka subjektivizmu koji nastavlja da traje do danas. Tu više nisu postojale metafizika i kosmologija da prosude istinu ili laž onoga što je čovjek rekao, već su mišljenja ljudi samih u svakoj epohi postala kriterij istine ili laži. Renesansa je, premda je još uvjek slijedila formalnu srednjovjekovnu nauku, porodila novu koncepciju čovjeka koji je ubuduće bio uzrokom da cjelokupna forma znanja, uključujući i nauku, bude u stanovitom smislu antropomorfistička”.
Prosto je nevjerovatno, primjećuje prof. Nasr, kako u modernom svijetu naučna istina predstavlja nešto što se ne da kritizirati, predstavlja krajnju i nepobitnu istinu, ne postoji ništa ponad nje, iako nauka u obzir uzima samo ono što je kvantitativne naravi dočim se kvalitativna dimenzija naposlijetku vidno zanemaruje. Mogli bismo povući pararelu između naučnog pozitivizma i materijalizma koji zanemaruje i guši duhovnu dimenziju čovjeka ne dozvoljavajući joj da se na prikladan način izrazi ili realizira.
Iščitavajući o muslimanskoj zlatnoj eri, kada su oni bili ti koji su pomjerali granice u kulturi, umjetnosti, književnosti, filozofiji, arhitekturi, medicini, farmakologiji, prirodnim znanostima, prosto je nemoguće ne zapitati se za razlog nepojavljivanja jedne savremene tehnološke aparature koja je vidljivi aspekt nadmoći Zapada na tako pogodnom tlu? Odgovor se nadaje u saznanju da naprosto muslimani nikada nisu bili u stanju da prirodu doživljavaju kao nešto isključivo profano, te im je to onemogućavalo odnošenje spram nje krajnje eksploatacijski, dočim je “za modernog čovjeka priroda postala poput prostitutke- kod koje se uživa bez ikakva osjećanja obaveze i odgovornosti spram nje”. Dakle, ključni je problem u načinu percipiranja same prirode, negacija Boga neminovno sa sobom nosi i ispražnjenje esencijalnog iz poretka stvari što za posljedicu ima potpunu ravnodušnost u odnošenju spram njih od strane čovjeka, što dovodi do krajnje nehumanog odnosa prema prirodi koji će se na koncu reperkutirati na samog prouzročitelja jednog takvog haosa.
Itekako je zanimljiv islamski način poimanja prirode ozbiljen kroz odnos koji je prepun poštovanja. Priroda se da istraživati, njome se je dozvoljeno koristiti ali samo u onoj mjeri u kojoj ona osigurava naš egzistencijalni boljitak koji je u neraskidivoj sprezi sa duhovnim zaleđem. Ukoliko raskinemo sa duhovnim zaleđem, dobit ćemo modernog čovjeka čiji odnos biva izražen kroz eksploataciju i čisto iživljavanje nad prirodom, dočim raskošnost simbolike koju nam priroda raskriva biva u potpunosti zanemarena od strane čovjeka čije su oči uprte u materiju i isključivo materiju! Sve što ga okružuje musliman koji do sebe drži doživljava kao nešto što je Bog izravno stvorio, te kao nešto čemu Bog svakog trena podaruje egzistenciju. To itekako utječe na to da čovjek sve oko sebe motri osim fizičkim, i srčanim okom, nastojeći da kroz vidljivo transcendira Nevidljivog! Prof. Nasr navodi kako “Kur’an opisuje prirodu kao jednu konačnu teofaniju koja istovremeno skriva i otkriva Boga. Forme prirode su na taj način mnoštvo “džamija” koje skrivaju različita Božija svojstva. U isto vrijeme, također, te “džamije” otkrivaju ta ista svojstva ljudima čije ono unutarnje oko nije oslijepjelo usljed pohotnog ega i centripetalnih težnji strastvene duše”.
Naravno, ono što karakterizira islamski svjetopogled jeste motrenje svih stvari kroz prizmu tevhida, svjedočenja da nema apsoluta uz Apsolutnog! Jedino ukoliko se promatra kroz prizmu jednosti koja prožima sve postojeće, moguće je govoriti o harmoničnosti unutar poretka stvorenja. To ne znači ništa drugo doli nasušnu potrebu za drukčijim metodološkim obrascem, u odnosu na onaj koji nam Zapad servira, glede humanističkih i prirodnih znanosti čije je korijenje najdublje porinuto u najčišćoj metafizičkoj istini Jedinosti Božije koja naposlijetku reflektira ili osvjetljava horizontalnu ravan koja simbolizira osvajanje svijeta ali nadasve i vertikalnu perspektivu duhovnog uspravljanja i iskonske povezanosti čovjeka sa Nebom koju zemljani čovjek uporno poriče i zaboravlja.
Zadaća muslimanskih intelektualaca se nadaje u konceptualizaciji gore navedenog. U suprotnom će društvo nastaviti da kroz nepretgrnuto mučenje prirode kompenzira iskonsku žeđ za Bogom, koja se, jasno je, na taj način, putem koji vodi samouništenju, ne može ugasiti.
Pred čovjekom se nalazi krupna zadaća! Osoba čiji je akl osvijetljen valjanim metafizičkim obzorjem je jedina spremna sve vlastite kompetencije upregnuti i staviti u službu komunitarnoj dužnosti koja podrazumijeva komplementaran odnos između čovjeka i Neba. Takva osoba je vrlo značajna zato što je jedina u stanju da cjelokupno medijevalno intelektualno naslijeđe osim kvantitavno istovremeno i kvalitativno ili simbolički motri. Takvo što je itekako važno zato što omogućava čovjeku da kroz svaki vidljivi element transcendira Nevidljivog!
Kako čovječja inteligencija ne bi bila zloupotrebljena i iskorištena u provođenju krajnje destruktivnih ciljeva, neophodna je Objava i njeno živo opečaćenje u vidu univerzalnih Poslaničkih, a.s., postupaka i riječi koje će djelovanje halife Božijeg uvjek držati pripravnim, te mu garantirati zdravost promišljanja, a na koncu i samog djelanja!
Dakle, pred svakim poklonikom Božijim, što musliman doslovce i znači, stoji zadaća raskrivanja različitih perspektiva, kako naučnih istina, tako i svega stvorenog, kako bi se na koncu ta različitost mogla na valjan način reperkutirati na samog čovjeka kojeg treba podsjetiti na njegovu teomorfnu narav, koja će implicirati realizaciju izmiriteljske uloge u svijetu. Naravno, da bi do vanjskog izmirenja došlo, najprije se to izmirenje snagom integrirajućeg tevhida na mirkokosmičkoj ravni mora dogoditi.
