Piše: Hasan Hasić
“Ipak, ljudima često ostane dovoljne ademovske slobode, da se otrgnu prosjeku. I nauče, da su greške sjeme uspjeha. Onog uspjeha što se ne bilježi u indeks i diplomu. On ih nadilazi. Ustvari, on se ne da zabilježiti. On je neuhvatljiv, jer se rađa iz gorostasne mlade duše i duha, koji osjeća svu slobodu svijeta – slobodu da se motiviše, slobodu da uči, i spoznaje, slobodu da pokuša, i slobodu da pogriješi. I opet, slobodu da pogriješi. I slobodu da vjeruje u uspješnu konačnicu – slobodan da živi van klupe, i četiri zida. Njegov je svemir, s vjerom u Boga, Onoga koji čovjeka motiviše na dobro”.
Ovdje smo. Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Sa svim svojim željama i ambicijama. Spremni i nespremni. Pomognuti materijalno i moralno – manje ili više. U naše trošne rukave i nogavice ušiveno je roditeljske ljubavi, i njihove brige. Ma odakle dolazili, iz naših kuća su nas ispratile dove. One najljepše. Često uobičajene, ali snažne, dakako. Nekoga i nisu. Možda, tek usput. Od nekih, i ne mnogo poznatih nam ljudi. Ispratila nas je i žrtva. Nećemo ni saznati kakva je ona, zaista, i bila.
Susreli smo i one koji su izgradili krivi autoritet. Nekadašnji učenici ih proklinju, jer su im zaustavili njihovu mladalačku, poletnu dušu. Krila su im odrezali. Pričali im o bontonu. Ali, o jednostranom bontonu, kojim se učenik uči bespogovornom posluhu. Učili ih bontonu u kojem učenik nikada nije primjetio moć i pravo koje sam ima. Sve su uradili da od vrednovanja rada zapamte kaznu, ali ne i nagradu. Proklinju ih. Ne sjećaju se njihovih savjeta, jer im i ne koriste. Prestali su vjerovati u snove, zbog njih. I njihove roditelje su učili tome kako da im uskrate slobodu. U riječi, i djelu. Nisu vjerovali da mogu postati glumci, virtuozi na violini, inžinjeri, pisci, pedagozi i ostalo. Govorili su im o zastarjelim modelima života. Svaki učenički iskorak koji bi narušio krivo izgrađeni autoritet, sasjekli bi u korijenu, pod izgovorom da to nije od bontona – onog spiska pravila koji se oni tumačili, i akcentirali kako im je volja.
Ima ih, nisu nas naučili kako se učitelj i katedra poštuju. Nisu nas naučili da od njih tražimo više. Učili su nas da šutimo. I šutimo.
Zar je uvijek takav autoritet kriv? Ne baš. Ipak, ljudima često ostane dovoljne ademovske slobode, da se otrgnu prosjeku. I nauče, da su greške sjeme uspjeha. Onog uspjeha što se ne bilježi u indeks i diplomu. On ih nadilazi. Ustvari, on se ne da zabilježiti. On je neuhvatljiv, jer se rađa iz gorostasne mlade duše i duha, koji osjeća svu slobodu svijeta – slobodu da se motiviše, slobodu da uči, i spoznaje, slobodu da pokuša, i slobodu da pogriješi. I opet, slobodu da pogriješi. I slobodu da vjeruje u uspješnu konačnicu – slobodan da živi van klupe, i četiri zida. Njegov je svemir, s vjerom u Boga, Onoga koji čovjeka motiviše na dobro.
Studenti Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, nakon diplomiranja, ali i za vrijeme studija, preuzimaju obaveze imama, muallima, hatiba, vaiza, i druge uloge kojima postaju odgovorni za moralno-edukacijsko napredovanje zajednice u kojoj žive, čime se izlažu potrebi lokalnih muslimana s ciljem obrazovanja i odgoja istih u različitim sferama, posebno, vjerskog života. Vremenom, oni postaju glavne reference u vjerskom životu lokalnih muslimana, reference prije bilo koje knjige – ljudi koji će se susreti sa mnoštvom pitanja i dilema koje zaokupljaju muslimanskog čovjeka naše sredine. Iz tih razloga stepen pripreme za takve situacije treba dostizati visok nivo. Vrlo je bitno kakve ćemo informacije proslijediti džematima, odnosno sa kojim to znanjem istupamo pred našu zajednicu. Hoće li to biti mnoštvo neaktualnosti, beskorisnog, neselektovanog, ili će to biti korisne informacije i znanje koje koristi, motiviše, kojim se aktualiziraju stvarna pitanja i problemi koji zaokupljaju jednog muslimana.
Svjesni potrebe za informacijom, odnosno znanjem, koja otvara nove vidike, i novi, a ujedno razboritiji, način gledanja na život, koji vodi progresu induvidue i zajednice, te svjesni bržeg protoka informacija putem internet, Udruženje studenata Fakulteta islamskih nauka, u čijem sklopu djeluje i sektor informativne sekcije “Mlađak”, odlučilo je da rad ranijeg studentskog lista “Mlađak”, koji se pojavljivao u printanom izdanju, preseli na internet platformu, s ciljem da, u mnogo većoj mjeri nego ranije, podstakne studente Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, da doprinesu kvaliteti svog studentskog života, i time razvijaju svijest o svome budućem pozivu.
Vjerujemo li sebi, i koliko? Koliko vjerujemo drugima? Jesmo li dovoljno hrabri i slobodni? Dajemo li, i koliko sebe dajemo? Čemu se dajemo? Šta dajemo? Bunimo li se – protiv onoga u nama, i onoga pored nas? Uopće?
Mahfuz će u knjizi Razgovori na Nilu zapisati: “… Smatrala je da ono što se nalazi u glavi mora, na ovaj ili onaj način, da utiče na ponašanje…Da bi sačuvao svoju ljudskost, čovjek mora da se pobuni, makar samo jednom godišnje”.
Voljeti. Biti slobodan. Poštovati. Slušati. Misliti. Kazati. Raditi. Cijeniti svoje greške. Popravljati ih.
Živjeti. I voljeti.
