Pismo stanovitog M.K. upućeno njegovoj duši

Piše: Ajla Džagadurov

 

Podari mi iste one snove kao nekoć. Podari mi sebe čistu kao onoga dana kada si me prvi put ugledala“.

Čovjek često zaboravi ono što jeste da bi bio ono što nije. Zaboravljamo koliko je svako od nas krhak i slab. To je naša suština. Sve što se kasnije dešava u životu je čovjekova želja za snagom, za stabilnošću, za moći. Bojimo li se jedni drugih pa se učimo biti jaki. Oh, da samo padne čovjek, lagan i krhak, sa punim povjerenjem u svoga Stvoritelja, sve bi mu bilo lakše. Da u drugima vidi dio sebe…

Rana u leđima sagovornika je ogledalo naše vlastite rane. Tako čvrsto stojimo na nesigurnom tlu. Gradimo sebe u iluzijama. Od jedne iluzije uvijek je bolja ona veća. Kada bismo samo stajali polagano, hodali polagano na čvrstome tlu. Gdje je naša sreća stvarnost, a ne iluzija… Ali mi uvijek i svugdje…zaboravljamo.

 

Draga moja dušo,

mnogo sam se ogriješio o tebe. Tvoju tananu tkaninu oskrnavio sam svime što je došlo u moje ruke. Ne zaboravi nikada, jer, znao sam šta radim. Svaki put kada sam uradio nešto protiv tvoje suštine bio sam svjestan i sa podsmijehom sam ti sve to radio. Prste svoje zarivao u tvoje meso, slušao plač tvoj i naslađivao se, prkosio ti misleći da bježim od tebe. Mislio sam da me ubijaš, bila si isuviše dobra, želio sam otići daleko od tebe. Tvoja dobrota mi se gadila, tako si bila prosta. Stalno me navodeći na dobro, u svjetlo, da ležimo u prirodi, da gledamo u nebo, da brojimo sekunde, polagano. Jedan…ti si čista…dva…svijet je stvoren…tri…dobro će pobijediti…četiri…postoji pravda…pet…misli dobro…šest…pomozi drugome. Stani! Neka stane vrijeme i idi od mene. Nisi prokleta ti. Proklet sam ja. Sedam…vrijeme je stalo…u porocima… u vatri…protiv svih i protiv sebe… Mogu li se vratiti na šest?

Iznevjerio sam te. Nema se tu šta puno pričati, i sama si svjedok sveg zla koje sam ti počinio. Svog jedinog dužnika sam prodao lažnim dužnicima. Pustio te da odeš iz mojih ruku, iako nisam ja tebi bio potreban. Ti si meni bila potrebna. Nesebično si davala sve od sebe iako si i sama bila prinuđena biti uz mene.

Dopusti mi da ti se vratim. Zapleši sa mnom i budimo jedno. Obećavam da ću vječno sa tobom činiti samo dobro. Biti u skladu sa tvojom suštinom. Bit ćemo čisti, nerazdvojni. Radit ću sve što od mene tražiš. Obećavam. Samo se vrati u ono što si nekoć bila.
Sašij sama bol koji sam ti nanio. Podari mi iste one snove kao nekoć. Podari mi sebe čistu kao onoga dana kada si me prvi put ugledala.

 

Tvoj M.K.

 

Dragi M.K.

tvoje pismo me je mnogo nasmijalo. Drago mi je što se vraćaš. Svidio mi se način na koji me opisuješ. Laskaš mi.

Dragi moj, kriv jesi, to moram priznati, ali se još uvijek možeš vratiti. Znam da sama sebi nepravdu nanosim, ali je nekako neobično bez tebe. U svakoj jutarnjoj šetnji mi nedostaju tvoja neprestana pitanja, ali, uvijek je pored tebe neka tama stajala. Kada mi bose noge dodiruju travu i moja haljina leti na vjetru, kada je sve čisto i divno, ipak mi tada nedostaju tvoja pitanja koja si uvijek postavljao neumorno. Nisi bio zadovoljan niti sa jednim odgovorom. Nikada nisi mogao prihvatiti ništa što sam ti govorila bez pogovora. Moje odgovore si poredio sa svojim ubjeđenjima. Naravno da se nikada nisu poklapali.

Ako dođeš ponovo meni, ništa se neće promijeniti. Ja neću bježati od svoje suštine, i idalje ću od tebe zahtijevati isto. Morat ćeš mi biti u potpunosti posvećen.

Izvini, dragi, ako zvučim grubo, ali želim da uvijek sve bude jasno.

I ne želim da misliš da nisam u stanju sve da ti oprostim. I ako se sve isto ponovi, ako me uvrijediš i pobjegneš od mene – opet  se možeš vratiti. Ja ću te čekati. Jer ja sam takva, a i ti si takav da ćeš opet odbacivati moje odgovore i bježati od mene. Čekat ću opet.

Šaljem ti komadić moje bijele haljine da me lakše nađeš. Ili ipak možeš sam?

 

Duša