Piše: Nedžma Botonjić
„'Poslaniče, ja! Meni si ostao dužan tri dirhema!’ – to je jedino što je iz mojih nepromišljenih usta izašlo. Ashabi zabezeknuti i u nevjerici da mogu išta tražiti od Poslanika, koji, bolestan, jedva stoji. Još tri dirhema. Šta su tri dirhema! Ali, šutjeli su. Čekali Poslanikovu reakciju“.
Ukaš mi je ime.
Volim Muhammeda a.s. To je sve što o meni trebate znati da biste razumjeli ovu priču.
Znao sam da je to posljednji put da Voljeni priča sa svog mimbera. Znao sam jer se to jutro tri puta onesvijestio pokušavajući ući u mihrab i naposlijetku postavio Ebu Bekra da predvodi taj namaz.
Izašao je Voljeni i pričao nam. Poručivao. Savjetovao nas. Ja gledam u njegove mubarek kovrdže, njegove mubarek ruke. Često ih je držao jednu u drugoj, u šake stisnute. Gledam mu usne mubarek što se suše, ali ne posustaju da nas još jednom, posljednji put posavjetuju…
„Tako mi vremena! Čovjek, uistinu, gubi. Samo ne oni koji vjeruju i rade dobra djela, i jedni drugima preporučuju istinu i jedni drugima preporučuju strpljivost…
Ako sam nekoga uvrijedio, ako sam nekome ostao dužan ili ako sam nekoga udario neka to kaže sad, neka uzme svoje pravo od mene i neka naplati svoj račun!…“
Znao sam da moram iskoristiti priliku. Mnogo je Poslanik još pričao, ali ja sam očajan morao iskoristiti priliku, pa Allah će oprostiti što sam lagao. Jednostavno, morao sam mu još nešto reći.Skočio sam:
-Poslaniče, ja! Meni si ostao dužan tri dirhema! – to je jedino što je iz mojih nepromišljenih usta izašlo. Ashabi zabezeknuti i u nevjerici da mogu išta tražiti od Poslanika, koji, bolestan, jedva stoji. Još tri dirhema. Šta su tri dirhema! Ali, šutjeli su. Čekali Poslanikovu reakciju.
Poslanik, najljepšim glasom na svijetu, sa smiješkom, reče:
-Ukaše, vjerujem ti, ali podsjeti me kada je to bilo?
U panici, ali i želji da još razgovara sa mnom, da me gleda onim mubarek očima i da me još malo voli, samo mene, nastavio sam lagati:
– Ne baš tako davno, prišao ti je siromah i tražio pomoć. Ti tada nisi imao novca kod sebe, pa si mene pitao da ti posudim. Još mi ih nisi vratio – ni sam ne znam kako je sve to izašlo iz mojih usta, niti kako je to sve dospjelo u moje misli. Od želje silne, od ljubavi.
Voljeni naredi Aliji da donese tri dirhema i da mi se dadnu. Primio sam ta ti dirhema, ali nije mi bilo dovoljno. Pa kako ikada da ti bude dovoljno prisustva i pažnje najljepšeg čovjeka koji je koračao zemljom. Kako ikada da ti bude dovoljno mirisa Ruže nad ružama.
Ponovo Miljenik upita:
-Ima li još neko da sam mu ostao dužan?
Tek sada, željan mirisa mu osjetiti, i inspirisan njegovim blagim pogledom, kao da je razumio šta sam htio, javim se odlučno:
-Poslaniče, ja! Jedne prilike, jahali smo na devama i nehotice si me po prsima bičem udario. Tražim odštetu za taj udarac!
Sad sam već znao šta hoću, ali bilo me strah da će me neko iz gomile čak i ubiti! Jer, hej! Ja tražim da udarim Voljenog. Ashabi su se uskomešali, čuo sam čak i uzvike ”proklet bio, Ukaše, šta činiš”, ”Dat ću ti stotinu deva, nemoj”, ”udari mene stotinu puta umjesto Poslanika”… Allah zna da sam svaku njihovu riječ osjetio. Vidio sam srdžbu u očima Omera, znao sam koliko me silno želi udariti da nikada više ne ustanem, ali, Omere, da znaš čemu se ja nadam, zaplak'o bi. Poslanik je opet mirno tražio od Alije da donese bič.
Donio ga je i dao meni u ruke. Ashabi su pokrivali rukama lice da ne gledaju, čupali kose od nevjerice, bijesni pritiskali vilice. Pa hoće li stvarno prokletnik udariti Poslanika???
-Poslaniče, moja je košulja bila raskopčana kada si ti mene udario, raskopčaj i ti svoju.
Nikad nježnije pokrete ruku nisam vidio, kao kad je Voljeni raskopčavao košulju… Kad sam mu vidio prsa, ispustio sam bič iz već opuštene ruke, zaplakao i bacio se na prsa Poslanika. Ljubio sam ga i mirisao, pokušavajući sačuvati mu miris u svojim nozdrvama. Ruža… i znoj mu na ruže miriše… Grlio sam ga, a on me svojim mubarek rukama milovao po glavi…
Kroz suze sam kasnije vidio Omera, koji je blagim pokretom glave i skupljenih obrva odobravao moj postupak…
Nedžma mi je ime.
Nedostaješ mi, Poslaniče. Nedostaješ, jer znam koliko bi nam život lakšim učinio, da si samo s nama. Da si s nama, ne bih nikad progovorila, ni riječ napisala – samo tebe bih slušala. Kao što si ti plakao za nama, svojim Ummetom, plačemo i mi za tobom. Teško je objasniti ljubav prema nekome koga nikad nisi vidio. Ali i ti si nas volio, a ni postojali nismo.
Šefadžijo duša naših, volimo te!
Selamim te, Poslaniče! Grlim te, ko Ukaš, dušom slomljenom.
