Uz Muhameda Assada: Odluka – početak ili kraj?

Piše: Kamber Kamberi

“Metak, oružje, prilika, odluka. Pucanj kojeg su čuli beduini i spasili život koji je ostao zapisan na stranicama historije, a mogao je, zbog pogrešne odluke i nedostatka vjere, biti okončan i zatrpan pijeskom prostrane pustinje kao da nikada nije ni postojao”.

Grlo mi je otečeno, zgrčeno, a svaki dah pokreće hiljade bolnih igala u korijenu mog jezika tog velikog jezika koji se ne bi smio micati, ali ne može da se ne miče u bolu, nazad, naprijed, kao turpija po suhoj šupljini mojih usta. Sva mi je unutrašnjost vrela i zgrčena u neprekidnom zagrljaju agonije. Na trenutak čelično nebo postaje crno u mojim široko otvorenim očima.

Čitajući izvanredno djelo „Put u Meku“, autobiografiju Muhameda Asada, zavirujemo u jedan život pun odluka i preokreta. Život pun – gotovo nevjerovatno – isprepletenih događaja jednog  proživljenog života.

Jedne prilike tokom jednog od mnogih putovanja, Asad je išao kroz pustinju sa povrijeđenim prijateljem, čija je jahalica odšetala. Krenuo je prostranom pustinjom, prostranom kao život, u potrazi za onim što čovjek smatra svojim, pomagajući onome koga smatra svojim. Svaki čovjek putuje kroz život, koji je poput pustinje širok i nepredvidljiv. Putujući kroz pustinju života udaljavamo se od svoje komforne tačke i idemo iz oluje u oluju tragajući za izgubljenim ili za – još uvijek – nepronađenim.

Prati tragove izgubljene jahalice, u pustinji, sam, sa nešto malo vode koju je već popio misleći da neće dugo trajati… Nazire se pješčana oluja, nevolja koja će izbrisati tragove utabanog puta i sve pretvoriti u ravnu pješčanu stazu! Kuda je došao? Kuda se vratiti? Oko njega široka pustinja, ispod njega izmorena kamila na kojoj se kreće, a iznad njega nebo koje bi, u drugačijoj prilici, bilo opisano kao lijepo i prostrano. No u tom metežu nebo je u očima nevoljnika „čelično“ i „crno“.

Dok čovjek hodi svojom pustinjom, tragajući za svojim udjelom na ovom svijetu, često se izgubi. Njegov trud biva naizgled uzaludan i sve što je godinama gradio životna oluja odnese.  Čovjek u svom nemaru „popije vodu“ prebrzo neplanirajući šta sutra nosi, te tako živi od danas do sutra, kao da nikada neće doći kraj, a potpuno svjestan da je kraj neizbježan.

Želim da se odmorim ali u isto vrijeme znam da, ako se sad odmorim, nikad više neću biti u stanju da opet ustanem.

Život često iscrpljuje našu snagu, iskušenja sa svih strana, nekada se stvari tako brzo dešavaju da ne smijemo zastati. Ne smijemo, jer nekad zastajanje može biti naš kraj. U tom teškom trenutku, trenutku nemoći i beznađa, kada sve postaje bol, pa čak i disanje na koje smo toliko navikli, pa i treptaj kojeg i ne primjećujemo, Asad govori: Moja ruka se kreće, kao sama od sebe, i dotiče tvrdi kundak karabina obješena o sedlo. Ruka miruje dok s iznenadnom jasnoćom misli vidim pet dobrih metaka u šaržeru i brz kraj koji bi mogao donijeti pritisak na okidač. Nešto u meni šapće: Brzo, uzmi karabin prije nego budeš u stanju da se više ne mogneš pokrenuti

U tom trenutku kada sve želi skončati pritiskom na okidač, pojavljuje se ono što je jače od čovjeka, jače od nevolje, izlaz za svaki bezizlaz. Vjera. Vođen vjerom, citirajući Kur'anske ajete koji govore o iskušenju, povlači okidač. Ali ne u sebe, već u nebo!

Metak, oružje, prilika, odluka. Pucanj kojeg su čuli beduini i spasili život koji je ostao zapisan na stranicama historije, a mogao je, zbog pogrešne odluke i nedostatka vjere, biti okončan i zatrpan pijeskom prostrane pustinje kao da nikada nije ni postojao.

Na putu kroz pustinju života čovjek se mora naoružati znanjem, vjerom i strpljenjem. Znanjem kako ne bi „popili vodu prebrzo“ i ostali bez nje u najtežim trenucima, a vjerom i strpljenjem kako bi, kada životna oluja poništi sve što smo gradili, ostali ustrajni i čvrsti. Jer život je često trnovita staza kroz koju se puno pada i gubi, no treba znati da, ako padaš, to je znak da se krećeš. Ako gubiš, to je znak da igraš. Ako griješiš, to je znak da se trudiš. Bez obzira na poteškoće, čovjek je dužan da se bori i da nakon svakog pada, ustane. Čovjek nije savršen i to ne može biti, jer tada i ne bi bio čovjek. No, najsavršeniji čovjek je onaj koji neumorno teži savršenstvu. U toj težnji on je potpuno svjestan da je ne može postići, ali odustati znači – izgubiti. Boriti se znači – pobijediti. Cilj nije umrijeti savršen, već trudeći se da to budeš.

Komentariši

%d bloggers like this: