Priredio: Bajram Dizdarević
“Mogli bismo zaključiti kako pomanjkanje kritičkog motrenja vlastitih vrijednosti, principa, ideja ili jednom riječju svjetopogleda znači istodopce povećanje rigidnosti, ekskluziviteta, te netoleriranja drugog i drugačijeg koje na koncu može skončati svakovrsnom samogetoizacijom (fizičkom, intelektualnom, duhovnom itd.), dočim, s druge strane, kritičko motrenje vlastite intelektualne, kulturne i svake druge pozicije implicira jedno posve raskošno intelektualno, kulturno, religijsko, intrareligijsko prožimanje, te zahvaljujući tom pluralizmu ideja, različitim kulturološkim impulsima, nasuprot unilateralizmu, i civilizacijski rast biva moguć“.
Da bismo mogli na valjan način okvalificirati ili ocjeniti motrište drugog ili drugačijeg, prevashodno je neophodno da na temeljit način vlastitu poziciju odredimo ili definiramo, u suprotnom, sva naša određenja bit će u prevalirajućem rasponu podložna fluktuaciji, dočim će nemogućnost pronalaska vlastita egzistencijalnog uklona značiti krajnju zamršenost i posvemašnji intelektualni i duhovni strabizam, no i definiranje vlastite pozicije nipošto ne bi smjelo značiti restriktivnost i rigidnost u pristupanju, ono više i pored vlastita njegovanja i štovanja određenje interpretativne tradicije treba kruniti krajnjom inkluzivnošću i napose jednom širinom koja će biti rezultat integrirajuće snage što je sadržana u metafizičkoj, najčišćoj ideji jedinosti Božije (tawhida) koja različite perspektive te krajnje Istine na koncu nivelira i u sebi smiruje.
Kada je posrijedi bavljenje temama čiju bi valorizaciju mogla bitnije poremetiti vlastita uronjenost u nama signifikantnoj Tradiciji, u smislu transponiranja vlastitih predodžbi, želim istaći kako smatram religiološki pristup najpodesnijim i to zato što pretpostavlja motrenje, opisivanje i djevičansko čist uložen napor kako bi se izvjesna ideja karakteresitična za jedan etnos, grupu ili religijsku skupinu mogla drugima predstaviti na način da će im barem djelimice približiti ili posvjestiti njihov način kušanja ili sudjelovanja u Stvarnosti.
Zanimljivo je istaći kako ideja multikulturalizma odnosno multilateralizma uopće nije strana muslimanima, dočim se Evropljani po prvi puta sa njom susreću kroz kontakt s muslimanima Sicilije i Španije. Takvo što je kroz srednjovjekovnu a i noviju evropsku povijest vidno zanemareno u korist kristocentrizma iliti religijskog ekskluzivizma, te u socijalno- političkoj filozofiji moderne Evrope koja na različite načine (kolonijalizam, neokolonijalizam, neoliberalizam) odražava ideju evrocentrizma koji naprosto značaj svega što je kulturna, intelektualna ili religijska baština drugog minimizira, te jednim takvim pristupom startno obezvrjeđuje ne dozvoljavajući mu bilo kakav vid učešća u potencijalnom njegovanju transnacionalnog, kospolitskog duha modernog čovjeka. Izuzetno značajnom smatram činjenicu da je prvi antropolog i komparativist, al- Biruni (973- 1048) nekritički iznosio saznanja o običajima i kulturama drugih naroda, ne u smislu njihova iracionalnog inkorporinja u vlastiti kulturološki milje već u kontekstu neiznošenja vrijednosnih sudova glede istih, dočim, je, s druge strane, bio izrazit kritičar kulture vlastitog naroda.[1] Mogli bismo zaključiti kako pomanjkanje kritičkog motrenja vlastitih vrijednosti, principa, ideja ili jednom riječju svjetopogleda znači istodopce povećanje rigidnosti, ekskluziviteta, te netoleriranja drugog i drugačijeg koje na koncu može skončati svakovrsnom samogetoizacijom (fizičkom, intelektualnom, duhovnom itd.), dočim, s druge strane, kritičko motrenje vlastite intelektualne, kulturne i svake druge pozicije implicira jedno posve raskošno intelektualno, kulturno, religijsko, intrareligijsko prožimanje, te zahvaljujući tom pluralizmu ideja, različitim kulturološkim impulsima, nasuprot unilateralizmu, i civilizacijski rast biva moguć. Na neki način bismo mogli kazati da je pokazatelj skromnosti ustvari spremnost da se drukčije viđenje Stvarnosti od “onog našeg” sasluša i pravilno shvati, te da ga se startno ne šikanira i satanizira, dočim je nespremnost za takvo što odraz naše narcisoidnosti iliti infantilnosti koja iluzornim čini zbog takva pristupa i vrline koje mi istinski njegujemo, jer “svaka vrlina razara samu sebe ako izgubi skromnost”[2].
Bez obzira što katkada čovjek ksenofobično istupa lišavajući na taj način sebe mogućnosti da kroz reverzibilan odnos izađe bogatiji, nije rijetkost da čovjek još veću bojazan, jedan posve patološki strah osjeća spram onih s kojima dijeli puno toga zajedničkog iz razloga što bi njihova pozicija potpunom transparentnošću mogla biti ugrožena, a alarmirajuće pozicije nešto su što čovjek vješto izbjegava. Tako ćemo primjerice čuti u svakodnevnom međureligijskom diskursu kako se organiziraju brojne konferencije na kojima učešće uzimaju pretežno kršćani i muslimani, katkada i pripadnici judaističke tradicije, dočim su takvi susreti između sunnija i šiija, baštinicima identičnog naslijeđa, prava rijetkost.[3]
Naravno, treba ponovno istaći kako je za mogućnost razumijevanja in totto doktrine koja odstupa od onoga što u bitnome karakterizira naš svjetopogled neophodna odnjegovana percepcija koja neće biti zamagljena ili takoreći zakrivljena retrogradnim i jednostranim pristupom, jer i “islam, jednom riječju, uzima u razmatranje različitosti ljudi, kao i njihove nemogućnosti, a oba stajališta obiluju milošću. Štaviše, Poslanik je nazvan milošću svijeta (rahmali- l- ‘alemin), to jest, milošću za sve”[4].
[1] Više v., Adnan Silajdžić, Muslimani u traganju za identitetom, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El- Kalem, Sarajevo, 2006., str. 92- 98.
[2] Muhammed Asad, Put u Mekku, Hilmo Ćerimović, El- Kalem, Sarajevo, 2016., str. 154.
[3] Više v., Rešid Hafizović, Muslimani u dijalogu sa drugima i sa sobom, El Kalem, Sarajevo, 2004., str. 70-97.
[4] Frithjof Schuon, Dimenzije islama, Rešid Hafizović, El Kalem, Sarajevo, 1996., str. 35.
