“I mjeru zasnovao” – težnja harmoniji

Piše: Hasan Hasić

“Ahsen-i takvim – čovjek je stvoren u perfektnom rasporedu – uravnoteženosti, i njegovo biće obitava u svemiru u kojem je Pravedni „zasnovao mjeru“.  Svojim djelovanjem, i spoznajom koju dokučuje tim putem, kojeg prate, i greške i grijesi, ali i pokajanje, on je u mogućnosti, i za to je sposoban, te odgovoran – u održavanju harmonije u sebi, i svijetu u kome živi. Omogućeno mu je to do Kijametskog dana”.

Njome se i počinje i završava. Bez nje, tok stvarnosti je krnjav. Ona je temelj sretnog svijeta. Pravda. I njeno jezičko i njeno opće poimanje naslućuje harmoniju koja se ima uspostaviti, bilo da se to odnosi na međuljudsku interakciju, ili sam tok stvari u stvorenom. Svaki momenat prirode, podsjeća nas na nju,  na Pravednog.

Prijevod značenja riječi Milostivog Boga, iz sure Er-Rahman, Muhammed Asad ovako donosi: „A nebesa je On uzdigao visoko, i (za sve) mjeru zasnovao, pa (ni) vi, (ljudi,) ne preokoračujte mjeru (onoga što ispravno je): odmjeravajte (djela svoja) pravednošću, i mjeru ne skraćujte!“ (Ćerimović, 2004:833)

            Riječi i mjeru zasnovao“, Taberi, u svome tefsiru Džami'u-l-bejan fi tefsiri-l-Kur'an, interpretira: „Uspostavio je pravdu između svojih stvorenja na Zemlji.“ Te, u prilog tumačenju Božijih riječi: „pa (ni) vi, (ljudi,) ne preokoračujte mjeru“, Taberi se referira na Katadea, koji veli: „Pravedan budi, Ademov sine, kao što voliš da se prema tebi pravedno postupa, i ispunjavaj obaveze, kao što voliš da ih drugi prema tebi ispune. Pravdom se postiže opći ljudski interes.“ (www.altafsir.com)

Ljudski rod konstantno biva podučavan znakovima sveopće ravnoteže.

Čovjek, darovanom slobode volje, učestvuje u održavanju ravnoteže koju Pravedni Bog uspostavlja, u njemu i svemiru. On ima potencijal za učešće u tome, kao što mu je otvorena i mogućnost narušavanja uspostavljene ravnoteže – zulumom, a filolozi arapskog jezika, riječ zulm, definirat će kao postavljanje stvari na mjesto kojem  ista  ne pripada.

            Griješenje se postavlja kao neminovnost na čovjekovoj životnoj trasi, što će potvrditi i posljednji poslanik, Muhammed a.s., ali islamska tradicija, čovjekovu sklonost grijehu ne akcentira kao determinizam, već naprotiv – u odnosu prema čovjekovom griješenju, ona će istaknuti mogućnost spoznaje, mogućnost ponovnog uspostavljanja ravnoteže u čovjekovom biću, odnosno svemiru. Na tom tragu, Bog dž.š., i motiviše čovjeka, da ne gubi nadu u Njegovu milost, čime može izbjeći stanje očaja, što još jednom potvrđuje duh islama, koji čovjeka postavlja u sam vrh na ljestvici  Božijeg stvaranja, čovjeka – aktivno biće koje, na dunjaluku, spoznaje (a čovjek spoznaje aktivnošću svojih organa) do same svoje smrti.  Otuda, tevba se nameće kao blagodat koja prati slobodnu volju čovjeka, biće stvoreno s mogućnošću spoznaje, iz čega proizilazi i veća odgovornost, te shodno tome, ono ne smije posustati.

Poziv na pokajanje jeste poziv na novu priliku, mogućnost korekcije, odnosno, i mogućnost nove spoznaje u smislu šireg sagledavanja situacije u kojoj se čovjek nalazi – mogućnost moralne, i intelektualne izgradnje čovjeka, koja nadalje omogućava bolje snalaženje u predstojećim životnim situacijama, u kojima će naše djelovanje biti saglasno sa harmonijom koju svjedočimo, a posebno ističemo harmoniju u okviru interakcije koju ljudi ostvaruju međusobno. Time uspijevamo i u reduciranju loših djela, vođeni motivacijom, da dobra djela brišu ona loša, što nas navodi i na razumijevanje da naše stanje, u kojem preovladava realizacija dobrih djela, jeste stanje u kojem smo, konačno, u mogućnosti da razvijemo kontinuitet koji se traži od vjernika, čime ostvarujemo konstantni napredak.

Nakon ajeta kojim Allah, između ostalog, podsjeća ljudski rod, da je samo On taj koji prima pokajanje, da prašta i milostiv je, u sljedećem ajetu sure Et-Tevbe, Uzvišeni Bog poziva čovjeka na djelovanje: „I reci: ‘Radite – Allah će vaš rad vidjeti, i Poslanik, i vjernici. I bit ćete vraćeni Poznavaocu nevidljivog i vidljivog, te će vas obavijestiti o onome što radiste'“.

Akcija kojoj nas poziva Sveznajući, svakako je uslovljena čistom namjerom i onim što  to djelo kvalifikuje kao dobro djelo. Također, Božijoj pravdi svjedočimo i u odnosu čovjekove odgovornosti i mogućnosti realizacije iste – Bog nije preopteretio insana. Tek, pogrešnim tumačenjem Teksta i konteksta stvarnosti, čovjek sam sebe preoptereti.

Ahsen-i takvim – čovjek je stvoren u perfektnom rasporedu – uravnoteženosti, i njegovo biće obitava u svemiru u kojem je Pravedni „zasnovao mjeru.  Svojim djelovanjem, i spoznajom koju dokučuje tim putem, kojeg prate, i greške i grijesi, ali i pokajanje, on je u mogućnosti, i za to je sposoban, te odgovoran – u održavanju harmonije u sebi, i svijetu u kome živi. Omogućeno mu je to do Kijametskog dana.

Enes bin Malik će citirati Poslanikove riječi: „Približi li se Kijametski dan, a u ruci vam bude palmina sadnica – budete li u mogućnosti da je posadite prije nego se desi kijamet, posadite je! (Ibn Hanbel, 2001:20 (296))