Pojam rada u islamu

Priredila: Merima Melunović

“Halifa na zemlji je čovjek – čovjek kao posebno Allahovo stvorenje, dizajnirano odabranim osobinama, potencijalima i kvalitetima, jedinstvenog kroja, odlikovano, i počastvovano posebnom Allahovom pažnjom – biće sklono i dobru i zlu, biće kajanja, biće ideja, biće promjene – biće rada. Allahova naredba čovjeku jeste da radi – u ajetu, konkretno, da bude halifa. Halifa je neko ko je obavezan da će održavati red na Zemlji, a ne neko ko je pasivan i indiferentan: ‘koji na Zemlji ne zavode red, već nered uspostavljaju'”.

Za čovjeka, čak i za životinju, može se reći, da je potreba za radom urođena osobina. Ona se uglavnom vezuje za opstanak u životu. Životinja ide u lov, skuplja plodove, gradi sklonište itd, ali rad za čovjeka znači mnogo više od toga: potreba za dostojanstvom, poštovanjem, stvaralaštvom, znanjem, društvenom korisnošću itd.

 

Svrha rada

Svrha rada podrazumijeva:

  1. Opstanak čovjeka- čovjek dok živi na Zemlji prinuđen je ulagati svoj trud u svrhu dobivanja hrane, pića i ostalog potrebnog za opstanak u životu.

 

A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite.[1]

 

  1. Očuvanje dostojanstva – siromah koji ovisi o drugima je osoba koja je izgubila dostojanstvo. Život (dio njega je dostojanstvo) je jedna od pet Šerijatom zaštićenih ljudskih vrijednosti. Dostojanstvo je nešto što čovjeka razlikuje od životinje. Čovjek nije vrijedan poštovanja ako nema dostojanstva. Radeći, čovjek biva neovisnim o drugima.[2]

Da neko od vas uzme uže pa na svojim leđima donese tovar drva pa ih proda, to mu je bolje negoli da moli od ljudi, dâli mu oni nešto ili ga odbili.[3]

 

  1. Stvaralaštvo – čovjek je kreativno biće, biće razuma i mašte. Radoznalost je njegova osobina, i ona ga pokreće na istraživanje i stvaranje. Naučna otkrića, koja danas vladaju, možda su samo dijelom rezultat čovjekove potrebe za lakšim životom, a daleko više rezultat čovjekove radoznalosti i potrebe za stvaranjem. Čovjek je sretan kada nakon nekog vremena uzgoja voća konačno dobije plodove – ne samo zbog njihove konzumacije, već zbog zadovoljstva stvaralačkog procesa. Domaćica voli kada ispeče hljeb i postavi na sto za ručak. Baštovan voli da radi u bašči. Lovac voli da ide u lov. Izuzevši situacije u kojima je čovjek prinuđen raditi određeni posao, ne zbog ljubavi prema njemu i željom za stvaranjem, u biti, čovjek jeste biće koje voli da radi. Ako zamislimo čovjeka oslobođenog svih obaveza, koji u istom trenutku može imati bilo šta što poželi, shvatit ćemo da, zapravo, on i nije čovjek. Podsjećao bi više na biljku, nego ljudsko biće.

 

 

  1. Biti koristan – iako je ovaj cilj postavljen na četvrto mjesto, on je, ipak, podjednako bitan kao i svi prethodni. Možda danas nećemo osjetiti da je ova potreba prisutna kod ljudi, makar ne kod većine, ipak se može tvrditi da je ona prirodna ljudskom biću, koju on, kasnije, razvija ili potiskuje. U našem slučaju, današnji čovjek je sigurno potisnuo ovu potrebu jednom drugom, takođe, prirodnom potrebom – sebičnošću. Sebičnost je, zapravo, potreba koja je nekada u ranoj  životnoj dobi  trebala biti savladana, međutim, kod većine, ona nije shvaćena kao nešto nepoželjno i ostala je prisutna u cijelom životu, i to kao osnovna potreba – ona kojoj se mora pokoriti.

U islamu, biti koristan znači, ujedno, i izvršavati Božiju naredbu. Dragi Bog             je već usadio u čovjeka tu potrebu, a Svojom zapovijedi ga samo dodatno podstiče. Davati zekat, sadaku, imati empatiju prema drugima, davati, čak, i ono što nam je drago, biti halifa na Zemlji – sve u cilju ljubavi, su zapravo Božije naredbe. Božije naredbe nisu tu samo da bi bile sprovedene, bez ikakvog višeg cilja, već, upravo, zbog čovjeka samog – da se ostvari kao čovjek.

U ovom smislu, čovjek radi da bi dijelio i drugima. Njegova motivacija za rad, pored ostalih, jeste i to da je u stanju doprinijeti svojoj zajednici. Zbog toga se osjeća počastvovano i zadovoljno.

 

Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udjelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udjelili, Allah će, sigurno, za to znati.[4]

 

  1. Ostale motivacije za rad – znanje, dobra djela, ispunjenost života, misija, ostvarivanje potencijala, ljubav prema određenoj vrsti posla itd.

 

„Halifa na Zemlji“

Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i neznalica.[5]

Namjesništvo na Zemlji je poseban dar čovjeku od Allaha, jer je čovjek jedino stvorenje sposobno za izvršenje funkcije halife. Iako je prema sebi nepravedan i neznalica , čovjek nije prepušten sam sebi u toj ulozi, već, naprotiv, uvijek je potpomognut Božijim nadahnućem i uputom.

A kada Gospodar tvoj reče melekima: „Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!“ . oni rekoše; „Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati“ A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.“ On reče: „Ja znam ono što vi ne znate.“[6]

Halifa na Zemlji nije samo Adem, a.s. Halifa nije samo neko od poslanika. Halifa na zemlji je čovjek – čovjek kao posebno Allahovo stvorenje, dizajnirano odabranim osobinama, potencijalima i kvalitetima, jedinstvenog kroja, odlikovano, i počastvovano posebnom Allahovom pažnjom – biće sklono i dobru i zlu, biće kajanja, biće ideja, biće promjene – biće rada. Allahova naredba čovjeku jeste da radi – u ajetu, konkretno, da bude halifa. Halifa je neko ko je obavezan da će održavati red na Zemlji, a ne neko ko je pasivan i indiferentan: koji na Zemlji ne zavode red, već nered uspostavljaju.[7]

Biti halifa na Zemlji znači biti odgovoran za sebe i društvo, dakle, neko ko brine o potrebama kolektiva. Ta se naredba odnosi na to da se čovjek radeći zaputi u različite sfere ljudske egzistencije, tako što će davati od sebe u poljima gdje je sposoban dati, radi općeljudskog razvoja i reda na Zemlji.[8] U skladu s njegovim potencijalima[9] kao i primarnim potrebama u društvu, čovjek radeći usavršava sposobnosti i stupa u direktno djelovanje dajući svoj doprinos. Tako će jedan musliman, prije nego što započne studije, razmisliti šta je društvu u tom trenutku najpotrebnije i da li je sposoban za vršenje te funkcije – bilo da bude doktor, učitelj, sudija, naučnik, vatrogasac ili stolar. Halifa je, upravo, onaj koji analizira sveopću situaciju u društvu i nudi sebe tamo gdje bi bio najkorisniji, gdje bi bio još jedna odgovarajuća puzla cijele zamišljene slike.

 

Rad je ibadet

Islam je čovjeka odlikovao time da kakav god napor učinio, u svrhu zadobivanja Allahovog zadovoljstva, taj napor je priznat kao dobro djelo. Iz toga slijedi da je rad zapravo ibadet.

„Svaki musliman koji nešto posije ili posadi pa se od toga nahrani ptica, čovjek ili životinja, taj čin mu se smatra sadakom.”[10]

Kada musliman zarađuje da bi prehranio sebe i svoju porodicu, takođe mu se piše kao sevap:

“Kada musliman potroši bilo šta na svoju porodicu, nadajući se za to nagradi kod Allaha, bit će mu to upisano kao sadaka”[11]

Bilo da se radi o hedonizmu ili altruizmu, čovjek je prinuđen raditi. U tom slučaju, islam nudi najbolju opciju – raditi u ime Allaha donosi dobiti i na ovom i budućem svijetu. Ukoliko čovjek pravilno postavi prioritete, on postaje “vladar” oba svijeta. Vladar koji je počašćen blaženstvom, ne vladar hedonista.

 

Udjeljivanje kao svrha rada

(…) Što god vi udjelite, On će to nadoknaditi…[12]

(…) A ono što od imetka drugima date – Allah, sigurno, za to zna.[13]

“Sine Ademov, ako podjeliš višak, to je za tvoje dobro, a ako ga zadržiš to je zlo za tebe, a nećeš biti prekoren ako zadržiš onoliko koliko ti je potrebno. U trošenju počni od onih koje si dužan izdržavati. Gornja ruka bolja je od donje.”[14]

Čovjek zapravo vrijedi onoliko koliko daje. Kvalitet je određen: “Gornja ruka bolja je od donje”. Ili, možemo reći: onaj koji daje bolji je od onoga koji ne daje. Ili, još konkretnije: onaj koji radi (pa može da daje) je bolji od onoga koji ne radi (i ne može da daje). Čovjek se, dakle, osposobljava, usavršava i ulaže napor da bi stekao bogatstvo, koje ne bi zadržavao za sebe, osim onoliko koliko mu je potrebno.

Bogatsvo može biti i nematerijalno – znanje, vrijeme, strpljivost, ljubav. Za posjedovanje, kao i udjeljivanje od ove vrste bogatstva, potrebno je više rada. Znanje udjeljuje onaj ko se žrtvuje na putu nauke, vrijeme udjeljuje i poslom opterećena osoba, zarad boljih rezultata ulaže se strpljivost, a cilj svega toga je dijeliti ljubav.

Kolektivni rad uzdiže civilizaciju

Muslimani su bili izvrsni trgovci, geografi, putopisci. S obzirom da su trgovci bili misionari, islam se brzo širio zemljama, a za te rezultate najviše su zaslužni muslimanski trgovci – poznato je da se islam u Indoneziji pojavio zaslugom muslimanskih trgovaca.[15]

Činjenica je da je jedan izvjestan period označio islamsku civilizaciju svjetskom, koja pritom nije izrabljivačka, niti zasnovana na temelju neetičnosti, šovinizma ili diskriminacije. Autoritet je Bog, a država (čija je funkcija samo obezbjeđivanje mira)  je sredstvo dolaska do Njegovog zadovoljstva. Kada je autoritet prestao biti Bog, i na Njegovo mjesto postavljeni drugi autoriteti, koji su se vijekovima smjenjivali, islamska civilizacija je doživljavala udarce, jedan za drugim. Tako, govoreći o današnjem muslimanskom svijetu, muslimani nisu zainteresovani za civilizacijsko uzdizanje, pa čak ni individualno, možemo primjetiti. Zadovoljni su onim što imaju i ne trude se u ostvarivanju svojih potencijala. Lako je uočljivo i to da su indiferentni prema drugim ljudima, pa i prema samim muslimanima. Trenutni sistem vrijednosti vlada nad islamskim, a ciljevi njihovog rada više nisu povezani sa ciljevima za drugi svijet. Zapostavljen je princip “Uči u ime Gospodara tvoga”, a prihvaćen je “Učim da bih se kasnije proveo u životu”, ili “Učim u ime mojih prohtjeva”.

Islamska civilizacija će biti simbol poniženja, zaostalosti, primitivizma sve dok bude slijepo slijedila druge, šutke im se pokoravala i ne radila ništa za vlastite ciljeve. Ona boluje od toga još od vremena kraja njenog zlatnog doba, od trenutka kada je odvojila “ikre” od “bismi rabbike”, od trenutka prestanka proučavanja Allahove Knjige.

 

[1] Kur'an, Al-Džumua,10. Prijevod je Korkutov.

[2] Jusuf Karadavi, Islam i siromaštvo,Bemust, Sarajevo, 2003.

[3] Buhari, Sahih Buharije

[4] Kur'an, Ali Imran, 92. Prijevod je Korkutov.

[5] Kur'an, El – Ahzab, 72. Prijevod je Korkutov.

[6] Kur'an, El – Bekare, 30. Prijevod je Korkutov.

[7] Kur’an, El – Šuara, 152. Prijevod je Korkutov.

[8] Safvet Halilović, Kur'anska antropologija, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2009

[9] Imam Kamil Mufti, “Work and wealth“, preuzeto sa: https://www.islamreligion.com, 15.12.2017.

[10] Buhari, Sahihi Buharije

[11] Buhari, Sahih Buharije, br. 1884

[12] Kur'an, Sebe, 39. Prijevod je Korkutov.

[13] Kur'an, El-Bekare, 273. Prijevod je Korkutov.

[14] Muslim, Sahih Muslim, 1036.

[15] Ibid

 

Komentariši

%d bloggers like this: