Reisu-l-ulema Džemaluddin-ef. Čaušević i njegova percepcija muslimanske stvarnosti

Priredio: Ajdin Halilić

„Dosta je bosanskom narodu bilo retrogradivnog naukovanja i svođenja vjere na formu, u Čauševićevom vremenu konzervativci su i dalje bili zagovornici teza: da žena ne treba da ide u školu; rad u fabrici, da žena ne smije da otkrije lice, da je zabranjeno prevoditi Kur′an, da se zabranjuje muslimanskoj djeci da pohađaju državne srednje škole.Čaušević smatra da konzervatizam kod muslimanskih društava, pa tako i onog u Bosni i Hercegovini dovodi do nazadovanja i stagnacije, i da tumačenje konzervativne uleme ima za posljedicu da se bosanskim muslimanima tumačilo da je sva vjerska doktrina sadržana u ‘ilmihalu'“.

 

Turbulentna vremena iznjedruju velike ličnosti, takva jedna ličnost je Mehmed Džemaluddin Čaušević. Rođen 1870. godine, kao dijete provincije, othranjen na strmim krajiškim brdima, od malena učeči kako samo znanjem, trudom i principijelnošću može se izrasti u velikog čovjeka. Kao dijete odlazi iz kuće svog oca Alihodže  i kreće onim najvrijednijim putem za muslimana, putem koji mu olakšava najvažniji eshatološki put u raj, a to je put stjecanja znanja. Nakon završene Bihaćke medrese, odlazi u veliki Istanbul gdje svoje znanje širi i gdje se razvija u velikog intelektualca. Nije Džemaluddin stao na obalama Bosfora, već kao pravi tragač za blagom, a za njega blago predstavljalo je znanje, odlazi u Siriju, Egipat, Hidžaz, Jemen, tražeći nauku i mudrost, od istaknutih alima poput Muhammeda Abduhua, kojeg kao pravi učenik, kasnije u svojim djelima naziva Ustazi-muhterem, cjenjeni profesor.[1]

Nakon dugogodišnjeg obrazovanja, 1903. godine vraća se u svoju domovinu Bosnu, da se njegovim znanjem okoriste drugi i da svoje znanje prenosi na nove naraštaje. Da bi što više Bošnjaka moglo da čita i slijedi tu prvu Božiju dužnost datu ljudima u polog, Džemaluddin Čaušević zajedno sa Agof Zeronianem prilagođava arapsko pismo za pisanje tekstova na bosanskom jeziku. Nakon toga Čaušević osniva list Novi Behar, znajući da samo ono što je zapisano ostaje i da je vrlo bitno da narod ima gdje da saznaje o stanju zajednice.

Od učitelja arapskog jezika u Velikoj gimnaziji u Sarajevu, za deset godina postaje vrhovni vođa muslimana u Bosni i Hercegovini reisu-l-ulema. Za vremena svoga rada na mjestu reisu-l-uleme, Džemaluddin Čaušević se trudio da pokrene pozitivne reforme radi boljitka bosanskih muslimana.

Svojim dolaskom u domovinu,Čaušević primjećuje da su Bošnjaci pali u ponor pun pasivnosti, neznanja i latentnosti. Primjetno je bilo u to vrijeme da su muslimani postali najzaostaliji dio bosanskog društva, pa tako u izvještaju Ministarstva unutrašnjih djela Kraljevine SHS stoji: „Jedan dio teritorije ovog kraja, srez Jajce i Mrkonjić Grad i jedan dio travničkog sreza, spada u najzaostaliji kraj Bosne u svakom pogledu, a najzaostalijije muslimanski deo naroda. Seljak živi u mizernim i prljavim kućama, bez kreveta, sa belim ušima kao sastavnim delom kućnih životinja. Hrani se slabo. Ne leči se niti ima gde…“, Čaušević vidno razočaran zbog takvog stanja piše: „Kad sam pročitao ovaj akt i vidio da se zvanično tvrdi, da je najzaostaliji dio naroda muslimanski dio našeg naroda, ja sam se crvenio u licu i srce mi je zadrhtalo zbog toga što ima muslimana, koji ne znaju i ne poštoju propise islama.“[2]

Opisujući stanje muslimana u vremenu i tokom dekadence, Čaušević kaže: „Muslimani počinju da spavaju jedan dugi san, iz kojega sna se nijesu mogli probuditi sve dotle dok nije Evropa, naoružana znanjem i raznim izumima, došla na vrata njihove kuće i dokazala Božansku istinu, da: Znan i neznan ne može biti jednak, da znaniji uvijek potlačuje neznanijeg.“[3]

Prema Čauševiću najbitniji uzrok dekadence muslimanskog svijeta je u tome da su se muslimani odvojili od suštine i duha islama, da su zanemarili nauku i obrazovanje. On apelira muslimanskoj javnosti, da sevrati tokovima traženja znanja, da počinju da se obrazuju, da kod sebe izazivaju ljubav prema knjizi, ali je i bitno napomenuti da on ne naglašava samo vjersko znanje kao jedino bitno, već naprotiv, naglašava da je svaka grana nauke bitna: „Ako svi članovi islamske zajednice ne mogu postizati sve vrste znanosti, dužnost je cijele zajednice, da za svaku vrstu znanosti odredi po jednu grupu svojih članova… Pravnici, filozofi, geografi, hemičari, ljekari,  astronomi, prirodoslovci i predstavnici drugih znanosti pišu svoja različita djela i tako šire svjetlo među muslimanskim svijetom… Svaki musliman i svaka muslimanka dužni su tražiti znanje, jedan čovjek ne može znati ono što više ljudi zna, jedan narod ne može znati onoliko koliko znaju svi narodi na zemaljskoj kugli. Zato nam Kur′an naređuje da putujemo kako bismo što lakše postigli umotvorine naroda.[4]

Bez kvalitetnih obrazovnih ustanova, nema ni kvalitetnog kadra, koji bi pokrenuo napredak bosanskog društva, zato Čaušević kritikuje obrazovni proces u medresama i središnja je ličnost u reformi medresa. On smatra da su medrese u tom vremenu zaostale, neadekvatne i retrogradivne: „Medrese su ostale po starom kalupu da odgajaju nepismene vjerske službenike.“Mlade softe nastavu prate na arapskom i turskom jeziku, koje dobro i ne razumiju, a sa druge strane zapostavlja se izgradnja kvalitetne retorike i komunikativnosti na bosanskom jeziku.[5]

Dosta je bosanskom narodu bilo retrogradivnog naukovanja i svođenja vjere na formu, u Čauševićevom vremenu konzervativci su i dalje bili zagovornici teza: da žena ne treba da ide u školu; rad u fabrici, da žena ne smije da otkrije lice, da je zabranjeno prevoditi Kur′an, da se zabranjuje muslimanskoj djeci da pohađaju državne srednje škole.Čaušević smatra da konzervatizam kod muslimanskih društava, pa tako i onog u Bosni i Hercegovini dovodi do nazadovanja i stagnacije, i da tumačenje konzervativne uleme ima za posljedicu da se bosanskim muslimanima tumačilo da je sva vjerska doktrina sadržana u „ilmihalu“.[6]

On nam savjetuje da pogledamo primjere, uzmemo pouku i od onih koji nisu muslimani, a koji kod sebe sadrže pozitivne osobine koje su muslimani davno izgubili, navodi muslimane da primjer rada i marljivosti traže, upravo, kod nemuslimana: „Mi muslimani, ako se saberemo i uredimo za poučavanje Božije vjere islama i stoti dio onogo što kršćani odavno imaju za širenje svojih uvjerenja, mi ćemo dokazati da budućnost pripada islamu…Katolici, pravoslavni i jevreji vode, i to tako dobro, računa o odgoju svoje mladeži, o zaštiti svoje sirotinje, a mi muslimani kao da spavamo u poluostrvu Arabije, kao da nismo u ovom kutku Evrope, stojimo zaleđeni.“

                        I na kraju, da naglasimo da Čaušević želi da potakne Bošnjake svoga vremena, da shvate da žive na evropskom tlu, da ne dozvoljavuju sebi da zaostaju za drugim Evropljanima, i da samo korakom uz korak vremena mogu da sačuvaju islam i svoj identitet: „Svijet se kreće naprijed, pa ako se i mi ne budemo ravnali prema duhu vremena, bićemo pregažani[7]

 

[1]Enes Karić, Mehmed Džemaluddin Čaušević, Dobra knjiga, Sarajevo, 2008., str 129.

[2]Izbor radova, Islamska misao h. Mehmeda Džemaluddina Čauševića, Rijaset Islamske zajednice u BiH,  Sarajevo, 1998, str. 60-61.

[3]Ibid, str. 67-69.

[4]Izbor radova, nav. djelo, str.67-69.

[5]Enes Karić i Mujo Demirović, Reis Džemaludin Čaušević (Prosvjetitelj i reformator), Ljiljan, Sarajevo, 2002., str. 20-21.

[6]Ibid., str. 25-26.

[7]Izbor radova, Nav.djelo, str. 111.

Komentariši

%d bloggers like this: