O krizi muslimanske civilizacije – šta se desilo?

Priredio: Tarik Šahinović

“Ako uzmemo u obzir da je muslimanska zajednica na čelu sa Muhammedom a.s., i prvim generacijama muslimanske zajednice, a i nekoliko stoljeća kasnije, toliko uznapredovala da je bila vodeća civilizacija u svijetu, pitamo se šta se desilo?”

Muslimani su u današnjem vremenu pali u jednu mračnu provaliju iz koje nikako da se izbave. I kakav to glas prati muslimane? Često, pomen riječi “islam” ili “musliman” budi i osjećaj straha, a da ne govorimo o riječima tipa “džihad” ili “islamska država”.

Ko nam je odsjekao granu na kojoj smo sjedili?

Ako uzmemo u obzir da je muslimanska zajednica na čelu sa Muhammedom a.s., i prvim generacijama muslimanske zajednice, a i nekoliko stoljeća kasnije, toliko uznapredovala da je bila vodeća civilizacija u svijetu, pitamo se šta se desilo?

Ovu stagnaciju muslimana možemo posmatrati sa nekoliko aspekata koji predstavljaju krize u koje je palo islamsko društvo. Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman u svojoj knjizi „Kriza islamske civilizacije“ navodi da je muslimansko društvo palo u krizu ne iz razloga što se ne poduzima ništa povodom toga, već što su faktori koji su uticali na nastanak krize bili suviše jaki i brzi da se uložena energija na putu izlaska iz krize nije mogla nositi sa tim faktorima. Kako bi nam slika bila jasnija, tek možemo navesti koje su to vrste kriza o kojima se govori kada je u pitanju szagnacija muslimana.

 

Moralna kriza

Mnogi će naglasiti da je prva kriza koja je pratila napuštanje istinskih islamskih principa bila moralna kriza. Kada se na nebu pojave crni oblaci logično je očekivati kišu. Tako je i sa moralnom krizom. Kada se napuste izvorni principi islama logično je očekivati izostavljanje edeba. Napuštanjem kulture edeba i osnovnih islamskih principa dovelo je muslimane u stanje stagnacije. Zašto?

Napuštanjem riječi Božije nastaje nemoral, a bez morala nema zakona, a bez zakona čovjek nema odgovornosti.

 

Intelektualna kriza

Budući da su učenje i spoznaja  prvi principi islama, i činjenica da na intelektualnom planu muslimani nemaju doprinosa kao što je to bio slučaj u zlatno doba muslimanske civilizacije, čemu se razlog može naći i u pogrešnoj interpretaciji pojedinih islamskih principa, ili pak u pukoj dotrajalosti metoda u učenju i istraživanju, koje bi ponukale muslimane da osvježe svoju kreativnost i inovativnost, intelektualna kriza se nameće među vodećim.

„Narodi nisu ostvarili napredak zahvaljujući čarobnjacima i trudu gatara niti uz pomoć njihovih umišljenih pomoćnika, neposlušnih džina i šejtana, nego onim čime je Allah obdario čovjeka: znanjem, spoznajama, sposobnošću i trudom u skladu s njegovom naravi i mogućnostima.“[1]

 

Napuštanje zajedništva

Također, bitan faktor muslimanske stagnacije jeste i napuštanje, tj. cijepanje zajednice. To cijepanje zajednice je uveliko pomoglo neprijateljima muslimana da prošire svoj uticaj još više. Ne može uspjeti ona zajednica koja u prvi plan stavlja mezhebske razlike umjesto da se bavi stvarnim problemima.

„Tako je musliman kao jedinka, a s njim i ummet, bivao potisnt, zatvarao se u sebe i postajao pasivan. Postepeno se tako iz njegove i iz svijesti ummeta brisao osjećaj pripadnosti islamskom ummetu koji je nekada imao svoju razvijenu kulturu i civilizaciju. Situacija je bila tim gora što elite koje razmišljaju umuslimanskom ummetu nisu na djelotvoran naučni način obratile pažnju na činjenicu da uspješan put reforme i promjene dolazi prije svega iznutra, iz ummeta i društva, ali je za to potreban preodgoj. Kada su pomislili da je put reforme put borbe, sukoba i nasilja, oni su pogriješili put i to je samo uzdrmalo stabilnost ummeta, rastrgalo njegovo društveno tkivo i povećalo razloge za nepravdu, nasilje, ugnjetavanje i rascjepkanost“.[2]

Spomenut ćemo i jedno razmišljanje Ziauddina Sardara – uticaj vanjskih, velikih, nemuslimanskih zemalja i njihovih mislilaca, te njihova neiskrenost u pogledu islama. Ova neiskrenost se najviše provlačila u doba prosvjetiteljstva gdje su najčuveniji evropski prosvjetitelji i mislioci nastojali istaknuti evropsku regiju kao superiorniju u odnosu na ostale dijelove svijeta stavljajući akcent na muslimanske regije negirajući muslimanski doprinos nauci i znanju, te razvoju kulturnih vrijednosti.[3]

Naravno, ova tvrdnja evropskih prosvjetitelja nije ništa drugo do opravdavanje kolonijalizma, jer da ta tvrdnja nije opravdavanje kolonijalizma teza evropskih prosvjetitelja bi bila krajnje ironična i kontradiktorna iz razloga što su najveći kršćanski, odnosno evropski mislioci poput Volneya najviše učili od islamskih naučnika i filozofa poput El-Farabija, Ibn Sinaa i mnogih drugih. “Iako je i kršćanstvo moglo biti iracionalno, Volney tvrdi da je ono po sebi blago i samilosno, dok je islam prezirao nauku, što je u najmanju ruku bizarna tvrdnja jer je sam Volney, kao i većina njegovih prijatelja, filozofa prosvjetiteljstva, najviše naučio, kako u nauci općenito, tako i u filozofiji, od El-Farabija, Ibn Sinaa i Ibn Rušda“.[4]

Nadaje se zaključak, da je svaka od ovih kriza uzela svoj danak. Otuda se one i razmatraju, jer posljedice su jako vidljive.

Nedavno diljem islamskog svijeta, pa i šire, se izrazilo se negodovanje povodom odluke velikih centara moći da se Jerusalem učini glavnim gradom Izraela. Kada je ova odluka iznešena u javnost digla je veliku pometnju u srcima muslimana tako da se cijelim muslimanskim svijetom protežu negodovanja i demonstracije na tu odluku.

Ova negodovanja i demonstracije su, svakako, opravdane. Međutim, muslimani moraju da shvate jednu činjenicu koja je od krucijalne važnosti, a to je da moraju promijeniti adresu na kojoj demonstriraju i da moraju samokritički gledati na svoje stanje, te da te demonstracije šalju na adrese koje leže u njima samima i unutar onih koji ih vode.

Mnogi su faktori uticali na situaciju muslimana danas –  i to da je odnos prema islamu i muslimanima često jako nepravedan, ali i to da su i muslimani ti koji su se doveli do svog trenutnog stanja, ne uspijevši da se, iz različiitih razloga, snađu u vremenu. Dugo se govori o ovoj temi. S razlogom. Greška bi bila govoriti samo u parolama o mogućim riješenjima bilo koje krize.

 

[1]Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman, Kriza islamske civilizacije korjeni u kulturi i odgoju, preveo: Ahmed Halilović,  El-Kalem i Centar za napredne studije, Sarajevo, 2010, str. 86.

[2]Ibid., str.42-43.

[3]Vidi: Ziauddin Sardar, Brisanje islama, preuzeto sa: http://algoritam.net/2017/12/11/brisanje-islama/, 13.1.2018.

[4]Ibid., 13.1.2018.