Stablo vjere

Piše: Emira Gibanica, učenica 3. rzreda Gazi Husrev-begove medrese

Napokon. Dugo očekivana smjena prijestolja stigla je i kod nas. Bijeli prekrivač, topljen sunčevim zrakama, polahko nestade, a crno-bijeli pejzaž zamijenilo je novo carstvo boja. Ogoljena stabla dobila su nazad svoje zelene ogrtače, i sada svu tu radost i razdraganost krasi kruna Sunca na vedrom plavom nebeskom prostranstvu.

Dolazak Sunca na polovinu neba bio je propraćen zvukom ezana koji dopiraše iz obližnje džamije. Kao što se sa proljećem sve budi, tako je i džamijski harem bio neobično lijep. Cvjećnjaci su bili šareni i mirišljavi, sačinjeni od najraznovrsnijih biljaka, a svaki cvijet je bio, na svoj način, najljepši. Trava je bujala i odisala svježinom, čak su se i na stazi, između pločnika, probijale travčice u borbi za život i pokoji pogled prolaznika. Džamija, kao i uvijek, kazivala je davno prenesenu mudrost, odavala toplinu kakvu ni Sunce nije. I ptičice su imale svoju ulogu, cvrkutanjem su najavljivale podne namaz; nije li to još jedna čar proljeća? A sve ove posebnosti, ujedinjene, predstavljale su sklad Božijeg davanja. Nikada prije nisam obraćao pažnju na stanovnike ove, džamijske, bašte, no sada mi je neko skrenuo pažnju. Dok sam se abdestio i pripremao za namaz, načuo sam razgovor unuka i djeda koji su sjedili pokraj mene u šadrvanu. Dječak mi je djelovao radoznalim i spremnim za istraživanje svega što se ponovo rodilo poslije duge vladavine snježnje kraljice. A djed, u čijim su se očima mogle iščitati brojne osobine dobra čovjeka i na licu mudrost i iskustvo, uživao je posmatrajući unuka kako korača putem odrastanja. Period šutnje dječak je prekinuo postavivši pitanje djedu: „Djede, reci mi, kako to vjetar lomi grane onog drveta, a onome stablu do njega, naizgled istom, pak ne može ništa? Kako je to drvo tako jako da se odupire svakom izazovu vjetra?“ Djed se blago nasmijao, kao da je već o tome i sam razmišljao, a zatim, poslije par trenutaka, stao kazivati unuku:

„Ako bolje pogledaš, vidjet ćeš kako su grane ovog neporazivog drveta visoko prema nebu, dok su se kod drugog spustile, dodirujući zemlju, a to nije zbog težine plodova, a nije ni zbog starosti drveta. Njegov korijen je bolestan i stoga, stablo i grane nisu dovoljno jaki da se izbore sa svim životnim prilikama. To drvo je baš kao i bolestan čovjek, kao čovjek koji posjeduje bolesno, zaraženo srce i radi toga posustaje pred kušnjama koje nosi ova prolazna stanica. Zbog njegova bolesna korijena, bolesno je i stablo, i grane, a plodovi koje ovo drvo daje su neukusni i gorki. Njegove grane su spuštene k zemlji, baš kao i čovjek koji je  zaokupljen dunjalukom, a ahiret zaboravlja ne čisteći staze k njemu od korova. Pa znaš kako će takvi ljudi završiti. Drugo drvo, za koje me pitaš zašto je toliko snažno, ima ulogu insana sa zdravim, čistim srcem. Ono što to srce čuva od bolesti je šehadet, pa je korijen drveta čvrsto u zemlji, i ostao je takav zalivanjem vodom sa izvora vjere, upijajući svaku njenu kap. Iz tako jaka korijena izrasta još jače stablo, stablo od dobrih i lijepih djela, lijepih riječi, stablo koje odgovara korijenu od tevhida. Ovo drvo rađa sočne i ukusne plodove, a daje i dobro sjeme. Plodove koje će vjernici uživati kao nagradu od Milostivog Allaha“.

I tako je djed završio svoje kazivanje milujući unuka, te rekavši mu da je vrijeme da krenu, a ni ja nisam zaostajao za njima. Kasnije sam se Allahu zahvaljivao na neprocjenjivom daru, na poklonu što je moje srce učinio jednim od srca vjernika, i što su riječi djeda zalile moj korijen.

„Zar ne vidiš kako Allah navodi za primjer – dobra riječ kao dobro drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane visoko prema nebu. Ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi primjere kako bi pouku primili“. (Ibrahim, 24,25)