Snijeg – simbol duhovnog uzdignuća

Piše: Salahuddin Hussein

 

“…jer čovjek ka Bogu ne ide, on se Bogu vraća, a vraća se Njemu tako što ide ka svojoj primordijalnosti, svojoj netaknutoj, Bogom danoj prirodi”.

 

U promišljanju duhovnosti poslaničke naravi često bi se, kao početak njegovog duhovnog puta, uzeo krunski čin Božanskog Samootkrovljenja kroz Svoga pismonošu Gibrīla u pećini Hira’. No, taj događaj bio je vrhunac promišljanja o Bogu, čin koji je došao kao kristalizacija svih propitivanja koje su mučile poslanički um. U pećini Hira’ je poslanik svoju dušu oplemenio, tako da je ona postala zrela za prijem Božanske Istine, period nakon toga je označavao preuzimanje odgovornosti odgajanja drugih duša, kako bi čovječanstvo, upijajući Istinu, ispunilo smisao svog postojanja.

Kako bi se odgonetnuo fenomen poslaničkog duhovnog sazrijevanja ponad mekkanske doline nužno je vratiti se na njegova prvotna duhovna iskustva. On sam, kada je upitan o sebi, svojoj duši, rekao je sljedeće: „Ja sam oličenje molitve moga oca Ibrahīma, radost sam koju je najavio ʿīsaa, neka je Božiji Mir na obojicu. Moja je majka, pri činu moga rađanja, ugledala svjetlo koje je iz nje izviralo, ono je obasjalo dvorove Šama. Pridojila me je u plemenu BanuSaʿdbinBakr. Dok sam bio među njima došla su mi dva čovjeka sa bijelim odorama na sebi. Sa sobom su nosili veliku, zlatnu, zdjelu napunjenu snijegom. Nakrivili su me tako da sam osjetio mučninu u stomaku, tada su su izvukli moje srce te ga rasporili, iz njega su izvadili crninu koja se za njega bila zadržala i bacili je. Nakon toga su prali moje srce i moju nutrinu onim istim snijegom, kada su otklonili svu nečist vratili su sve onako kako je i bilo. Tada jedan od njih svome sudrugu reče: ‘Uporedi ga sa desetoricom iz njegova Ummeta!’, pa me je uporedio i ja sam prevagnuo. Tada je rekao: ‘Uporedi ga sa stotinu iz njegova Ummeta!’, pa me je uporedio, te sam prevagnuo. Tada je rekao: ‘Uporedi ga sa hiljadu iz njegova Ummeta!’, pa me je uporedio, te sam prevagnuo. Tada je rekao: ‘Pusti ga, kada bi ga uporedio sa cijelim njegovim Ummetom, on bi ih prevagnuo!’ “

 

Naravno da bi, poslanički duh, neminovno prevagnuo. On je već na početku svoga duhovnog puta uživao Božansko potpomognuće svojstveno veličini poruke koju je na plećima iznio. No, da bi bio sposoban tu poruku iznijeti, on je već u ranoj fazi svoga ovosvjetskog života morao otkloniti niske okove koji su se pojavili samim dolaskom tu. Ta crnina koja se hvata za ljudsko srce, čvrsto ga privlačeći skretanju ka stranputici, mogla je biti uklonjena samo vječnom čistotom, koja kada preovladava ne dopušta nečisti da se vrati. Odatle snijeg (p)ostaje simbol Bogom dane čistote, koja čovjeka vine kroz duhovne visine, vodeći ga pravo ka Njemu. Snijeg je primordijalitet, odatle je i njegova čistota, njegovo prisustvo u duhovnom putu i jeste zbog toga, jer čovjek ka Bogu ne ide, on se Bogu vraća, a vraća se Njemu tako što ide ka svojoj primordijalnosti, svojoj netaknutoj, Bogom danoj prirodi.

 

Boja snijega je još jedan pokazatelj njegove čistote, snijeg je bijele boje, a bijela boja je rajska boja, odatle ponovna poveznica sa primordijalitetom. Kako bi se pristupilo Raju neophodno je očistiti se, jer je nizinska ovosvjetska kotlina satkana od nečisti. Čovjek koji svoju dušu ne čisti doživjet će sudbinu crnog kamena (Al Hagar Al Aswad), koji je usljed dunjalučke okoliši doživio svoju suprotnu krajnost, o čemu je posvjedočio i poslanički pravorijek: „Crni kamen je iz Raja, bio je blistavije bjeline od snijega, dok ga nisu ocrnili grijesi mnogobožaca.“

 

Sudbina crnog kamena u toliko tome slična je i sudbini čovjeka. Ono što je u svom početku bijelo, netaknuto, nepotvoreno, okolinskim utjecajem udaljava se od svoje osnove, a u toj osnovi je Bog. No, čovjek nije kamen, kao takav on se uvijek ima priliku vratiti svojoj prirodi, to je ono što čini tokom boravka na ovom svijetu. Božanski putokaz za ostvarivanje tog povratka ogleda se u obrednim činovima, a kao temeljni stub među tim obredima stoji namaz.

 

Nerijetko bi poslanik, mir neka je Božiji na njega, iz mnogih razloga pristupao istom činu na više različitih načina. Odatle se prenosi da je u nekim prilikama, nakon početnog tekbira, Bogu se molio sljedećim riječima: „Bože moj, očisti me od grijeha i nehotičnih prijestupa mojih. Bože moj, razbistri me od mutnoća njihovih onako kako se bijela odora razbistrava nakon otklanjanja nečisti sa nje. Bože moj, očisti me snijegom, osvježenjem i zahladnjelom vodom.“

 

Kao elementarni preduslov za direktan razgovor sa Bogom navodi se čistoća, ona se u običaju odnosi na mjesto i tijelo, međutim, veoma rijetko, gotovo pa nikako, se ne spominje nutrina klanjača. Kako bi čovjek pristupio Bogu on ne može biti u svojoj uobičajenoj ovosvjetskoj odori, ona je zaprljanja svakojakim niskim činima koje su karakteristične za ovaj život. Kao takav, čovjek nužno mora da se preodjene i sa sebe skine svaki mulj u koji ga povremeno otjera njegova duša. Odora iz koje čovjek izlazi jeste odora onih grijeha koje čini njegova nafs ’ammārah-duša sklona zlu ali kao rezultat njene skrivene želje za kršenjem pravila, ali i onih grijeha na koje čovjeka nagoni njegova zaboravna priroda, koje čini nehotice. „Namaska odora“ odraz je stanja njegove duše onda kada pristupi Bogu, bijela, prirodna i netaknuta, tačno onakva kakvom ju je Bog u početku stvorio. Ona ‘izranja’ iz mora nečisti kako bi Bogu ponovo dala prisegu iz prapočetka vremena, da je On njen Stvoritelj i da se na koncu ona Njemu iznova vraća. Primordijalna odora se prije stupanja pred Boga čisti u tri stadija: snijegom, osvježavajućim zrakom i hladnom vodom. Snijegom se čisti od sve svoje vidljive nečisti, snijeg prelazi preko nje svojom bjelinom i na sebi oslikava sve ono što je ta duhovna odora sadržavala, snijeg je ogledalo Duha, njegova bijela boja je odraz onoga Bogom danog, ali i znamenje kako je nemarnim (ne)djelovanjem to dano veoma lahko uprljati. Drugi stadij čistoće je hlađenje, kao da sama hladnoća snijega nije bila dovoljno jaka da ugasi uzavrele strasti koje dušu drže u okovima, hladni vjetar prolazi kroz duhovnu odoru kako bi ugasio i najmanji plamen ljudske strasti, omogućujući čovjeku da sa Bogom razgovara onako kako je to već jednom u praiskonu učinio. Treći, posljednji stadij, koji dušu dijeli od razgovora sa Bogom jeste onaj u kojem ona dovršava svoju pripremu tako što se oživljava. Voda je nesumnjivo simbol života, od koje je sačinjeno svako živo biće, odatle hladna voda kao da udiše novi život i osvježava dušu koja nakon tog obreda dolazi spremna pred svog Gospodara, iskazujući Mu zahvalu za novom ukazanom prilikom iskonskog susreta riječima: „Zahvala pripada Gospodaru svjetova (svijeta ‘uprljane’ i čiste, bijele odore)-āl-ḥamdu lillahi rabbiāl-ʿaālamīn.

Namaz je neminovno čovjekov ključ za povrat duhovne snage, no, u ljudskoj je prirodi da se čovjek umara. Taj umor se događa onda kada životna žestina u čovjeku izaziva proključanje. Jedan od poslanikovih prijatelja navodi da je poslanik u najvećoj žestini iz gradske vrve izašao na pustinjsku ravnicu, gdje je uzeo abdest i predvodio podnevski i ikindijski namaz, klanjavši ih po dva rekata. Nakon namaza su ljudi prišli njegovim časnim rukama i potirali bi lica njima, kada je red došao na prenosioca ovog zbivanja on je za poslaničku ruku rekao da je tada bila hladnija od snijega i mirisnija od mošusa.

U životnoj borbi čovjeka nerijetko obuzima osjećaj slabosti i predavanja, taj osjećaj izaziva u čovjeku tjeskobu, krade mu mir, na koncu dostiže do stepena ključanja. Taj osjećaj javlja se u srednjim životnim godinama, u „podnevskom“ i „ikindijskom“ životnom periodu. Upravo tada, stupajući po poslaničkom primjeru, čovjek „snijeg“ svoje duše pronalazi u kratkotrajnom odstupanju iz životne vrve, odatle i jeste poslanik klanjao skraćenu formu svojih namaza, kako ne bi zapostavio glavninu svojih društvenih obaveza. Preostalu snagu čovjek usmjerava u adut razgovora s Bogom, kako bi nakon toga u duhovnom smislu osjetio dodir poslaničke ruke, koji će razgaliti njegovu dušu i iznaći joj snage za borbu sa životom.

 

Posljednji stadij čovjekovog dodira sa čistotom snijega nastupa onda kada on pristupa Raju. Na samoj kapiji ga dočekuje njegov ideal moralne ćudi, poslanički duh. Pri samom ulazu čovjek ispija sa poslaničkog vrela i iz poslaničke ruke gutljaj svoje esencije, objedinjujući tako fizički i duhovni dodir sa poslaničkom rukom, onom rukom koja ga je u vrelinama kao snijeg milovala, a u vrhuncu sreće povratka iskonu sa vrela napojila. Sa vrela, bjeljeg od snijega i slađeg od mednog mlijeka.