Priredio: Hasan Hasić
Aktivno čitanje jedan je ključnih elemenata izgradnje studentskog odnosa, ne samo prema studiju, već obrazovanju uopće. Izostavljajući ovaj put spisak prednosti koje čitanje nosi sa sobom, pitali smo studente Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu o preporuci za čitanje.
Šta oni čitaju, i šta preporučuju?
Alija Gušić:
- Bjekstvo iz logora 14 – Blein Harden
„Bjekstvo iz logora 14“, Blein Hardena donosi nam uvide u svakodnevno životarenje u najbolje čuvanim tajnama najtajanstvenije političke tvorevine. Politika kažnjavanja tri generacije postoji od njenog začeća, a mnogi, čijoj je sudbini sreća bila strana riječ, rađaju se, žive i umiru u logorima, bez da su ikada saznali svoj grijeh… Mnogi od njih i ne znaju drugačije – odgojeni su da vjeruju da je logor njihovo prirodno okruženje, njihov raison d'être, njihova konačnost, i za njih i nije ni potrebna spoznaja o grijehu – oni su tu jer je to njihova sudbina. U takvom okruženju, u sjeverno-korejskom koncentracioniom logoru Kaechon odrasta Shin Dong-hyuk. On nikada nije čuo za ljubav, njegova majka je samo konkurencija za hranu, a brat i njegov otac, kojeg je viđao pet noći godišnje, su stranci. Za oprost je prvi put čuo u sjeverno-korejskoj crkvi – zbunjivao ga je – za njega, kao i druge zatvorenike logora, oprost je značio ne biti kažnjen. Književnost mu je nezamisliv koncept; za Shina postoji samo jedna knjiga – Gramatika korejskog jezika koju je viđao u rukama jednog od zatvorskih čuvara.
Emin Grahić:
- Vaskrsenje – Lav Nikolajevič Tolstoj
Mnogi će reći da ruski realizam predstavlja zlatno doba istoimene književne epohe u kojoj L. N. Tolstoj zauzima posebno mjesto. Okosnicu njegovog djela Vaskrsenje čini pretakanje glavnog protagoniste romana – Nehljudova– iz životinjskog bića (bića čijim mikrokosmosom vladaju porivi i nagoni) preko utopističkog socijaliste-komuniste do najviše tačke na tom putu – vjernika. Kaže se da je Tolstoj ovim romanom (koji je ujedno i njegovo zadnje djelo) želio da sukusira sve dotadašnje ideje i misli koje nije utkao u svoja dva prethodna grandiozna romana: Ana Karenjina i Rat i mir. Koliko je u tome uspio, prosudite sami.
Ajla Džagadurov:
- Siddharta – Herman Hesse
Jedna od knjiga koja svakako biva preporučena od strane profesora i asistenata tokom studija jeste Hesseov Siddhartha. Ovo književno ostvarenje predstavlja još jedno u nizu Hesseovih djela o najdubljim čovjekovim osjećanjima, potrebom pronalaženja cilja i težnji ka boljem „ja“. Radnja romana prati Siddharthu koji, kao mladić, napušta svoga oca bramana i ostatak života provodi kod samana, živeći isposničkim načinom života ili kod „ljudi detinjeg uma“ i sa Kamalom gdje uči o čarima, ali i zabludama materijalnog života i svakodnevnih briga. Zalazeći u duboku starost Siddhartha shvata kako je naučio voljeti svijet baš zahvaljujući tome što se prepustio različitim načinima života umjesto da je slijedio određeno učenje i učitelja. Sa Siddhartom se pitam, možemo li naučiti voljeti stvari onakvima kakve jesu, primjetiti ih, zastati u našem trčanju ka cilju, razumjeti važnost i ljepotu ovoga svijeta koliko i budućega?
Salahuddin Hussein:
- Alamut – Vladimir Bartol
„Alamut“, Vladimira Bartola, roman slovenskog pisca, u svakoj književnoj kritici dobija potpuno novo tumačenje. Istaknute povijesne ličnosti predstavljene su kroz svjetlo umjetničke istine. Roman tretira teme kao što su moć, vlast, vjernost, ali i uvijek aktualnu temu korištenja vjerskih motiva u manipulativnim svrhama. Zabranjen od strane fašističkih režima, Alamut je svjetlo dana ugledao relativno kasno, promišljanje o toj činjenici čini ovaj roman vrijednim izdvojenog vremena.
Bajram Dizdarević:
- Zločin i kazna – F. M. Dostojevski
Roman Zločin i kazna, autora Dostojevskog, pred čitaoca postavlja vanredno, životno pitanje: Da li se u realizaciji životnih ciljeva možemo poslužiti rđavim radnjama ukoliko nam je na koncu cilj plemenit, odnosno, da li ukoliko težimo ‘onoj strani rijeke’ koja simbolizira blagostanje i primarno individualnu radost smijemo most načiniti od ljudskog tijela koje najprije moramo umoriti, s tim da shodno našoj percepciji to biće ionako ne zaslužuje živjeti budući da druge ljude na najrazličitije načine eksploatira, a pored toga se i samo nalazi u poodmakloj životnoj dobi. Glavni lik Dostojevskog, Raskoljnikov, student pravnog fakulteta, koji u svom rodnom mjestu ima mater i sestru, biva prinuđen da napusti fakultet usljed finansijske nemoći, dok mu, istodopce, mater i sestra prolaze kroz pravu životnu dramu. U njemu se polahko počinje javljati misao o umorstvu babe zelenašice, prvotno kao nešto što on ničim ne opravdava i bespogovorno odbacuje, međutim, usljed različitih prilika u kojima će se naći glavni lik a i same misli ili ideje koja sada u njemu pronalazi trajni utok ili smiraj, naposlijetku postaje nešto što on na najrazličitije načine opravdava, te na koncu ‘ustajala’ misao biva pretočena u djelo. Međutim, najkrhkiji i najsalomljiviji dio Raskoljnikovljeva bivstva nije mogao ostati ravnodušnim na to gnusno djelo. Do koje mjere se vi kao čitaoc saosjećate sa glavnim likom, Raskoljnikovom, te da li njegovu grižnju savjesti zbog umorstva babe zelenašice smatrate ‘opravdanom’, a do koje mjere samo njegovo priznanje o učinjenom zločinu kvalificirate kao čin krajnje ludosti i zašto?
