Piše: Hasan Hasić
“Poslanika a.s., prozvat će luđakom, pjesnikom i vračom, u težnji da degradiraju njegovu ličnost. Muhammed postaje “persona non grata”. Nude mu i vlast. Poslanik je odbija – on je putnik na ovom svijetu, baš onako kako je savjetovao Abdullaha ibn Omera…”
U jednom povijesnom momentu, mekkansko društvo se susreće sa poslaničkim putem Muhammeda a.s. – nekoć momka koji odrasta među njima, vrijedan i pravedan – već tada prozvan Povjerljivi. Ali, Povjerljivi će progovoriti kao nikada prije – nošen Objavom – o vjeri u Jednog Boga, o Njegovoj nagradi i kazni, o svijetu nakon dunjaluka – o vječnim vrijednostima. Tek tada, Povjerljivi nije po volji. Tek tada, Muhammed, a.s., biva faktorom koji ugrožava postojeći sistem mekkanskog društva. Već ustajali sistem, u hedonizmu i destruktivnosti po jedno društvo.
Način takvog života bio je pred kolapsom, ovaj put, oči u oči sa poslaničkim putem Pejgambera – on će pozvati svoje sugrađane putu koji, između ostalog, ističe i prolaznost dunjaluka i njegovu kvarljivost, dok bi se u istom momentu dunjaluk označio kao tačka puta koji ima nezamjenjivo mjesto u usponu čovjeka ka boljem svijetu. Islamska tradicija podvlači da dunjaluk nije leglo pasivnosti, već od čovjeka se traži da spoznaje u svojoj dimaničnoj prirodi – uvijek u pokretu, hrabar i pripravan za spoznaju. No, dunjaluk ne smije obujmiti srce, jer on nije konačan cilj. U suprotnom, bojazan je da se čovjek usidri u tački koja sprječava stalne iskorake naprijed. Kur'anski ajet koji usmjerava čovjeka na aktivnu težnju ka boljem, u Korkutovom prijevodu glasi: “i nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine”. (Kur'an, 28:77.)
I dakako, i ovaj ajet podupire princip da se do boljeg dolazi samo putem dobra. Kur'an eliminiše maksimu da cilj opravdava sredstvo. U svome stremljenju naprijed, vjernik je obazriv, a sama obazrivost pokazatelj je stanja aktivnosti, kao i stalna motivacija.
Na takvom pozivu utemljeno je poslanstvo Muhammeda, a.s – poziv koji naznačava da prihvatanje slave dunjaluka kao jedine i konačne sreće srca, ustvari je, često, i pristajanje na niske ciljeve. Značilo bi, vrlo je moguće, pristati i na komformizam, a ne isključuje se i pojava kukavičluka, kao i oholosti. Dopustiti dunjaluku da savlada čovjeka u njegovim težnjama da se izdigne nad niskim prohtjevima svoje duše, dovelo bi ga i do stanja nemoći da se odupre nepravdi i tlačenju. Naposljetku, i nemoćnim da se odupre mogućoj ustajalosti života.
Poslanika a.s., prozvat će luđakom, pjesnikom i vračom, u težnji da degradiraju njegovu ličnost. Muhammed postaje “persona non grata”. Nude mu i vlast. Poslanik je odbija – on je putnikna ovom svijetu, baš onako kako je savjetovao Abdullaha ibn Omera: “Na dunjaluku budi kao putnik (غريب او عابر سبيل)”. (Buhari, 1997:9 (234-235))
Takav putnikodbija zonu komfora – postaje snažna opozicija. Pravednošću i dinamikom dobra stremi naprijed, svjestan granica do kojih može i smije ići, i svjestan onoga što je, zaista, vrijedno borbe, u slobodi da živi plućima truda, pouzdanja u Boga, nade, volje i kreativnosti.
U takvom uvjerenju čovjek pomjera sve one imaginarne granice, koje ga sputavaju u tome da razvije svijest o tome šta je to doista vrijedno truda. Postaje smjeliji u svojoj vjeri; spreman da prihvati i da odbije; da oponira i preispituje; da poštuje i da voli.
