Ideološka mater – ideološki o(p)stanak?

Piše: Zekijja Krvavac

“I danas se pitaju: šta nam je naša borba dala?Korupciju? Prevaru? Pretrpane biroe? Kupljene diplome? Bolnice u kojima komotno možeš umrijeti dok padaš na milost ili nemilost uhljeba koji su Hipokratovu zakletvu pod noge bacili? Političko spinovanje koje porađa laži, spletke i ko zna šta sve već ne?”

Za jednog mladog, obrazovanog i perspektivnog stanovnika bilo koje države u današnjem 21.vijeku, zasigurno na listi životnih prioriteta stoji  pitanje: kako obezbijediti sigurnu i lijepu egzistenciju sebi i svojoj porodici? U moru izvještaja o tome kako sve više mladih napušta našu zemlju i ide tamo gdje je (ne nužno i uvijek) bolje, redovno bivamo izloženi etičkom unutarnjem preispitivanju i dilemi: otići ili ostati? Ko je taj, ko će pred lavinom, vrlo često, nemilosrdnog života, uspjeti ubijediti duh koji buja u prsima mladih života, da ne ide tamo gdje mu je bolje, izvjesnije, sigurnije?! Za sebe. Roditelje. Za svoje porodično gnijezdo što ga pokušava sviti. Za jedna mala usta što tek trebaju kljucati svijet. Kao što Nejra Latić-Hulusić nedavno lijepo reče: ja Bosnu i Hercegovinu ne volim kao ideološku mater, nego doslovice kao onu mater koja nas hrani i daje nam vode.

E hajde sad, budi pametan pa ubijedi u to hiljade onih koje je život u Bosni razočarao i koji su izgubili vjeru u ikakvo bolje sutra. Lahko je meni pričati, kada nisam iskusila ni zvuk bombe, ni četničku čizmu po leđima, ni strah koji se kovitla iz utrobe i dolazi do grla: hoću li ja biti sljedeća?

Ali ima ih koji su iskusili. Na hiljade. I danas se pitaju: šta nam je naša borba dala?Korupciju? Prevaru? Pretrpane biroe? Kupljene diplome? Bolnice u kojima komotno možeš umrijeti dok padaš na milost ili nemilost uhljeba koji su Hipokratovu zakletvu pod noge bacili? Političko spinovanje koje porađa laži, spletke i ko zna šta sve već ne? Tinejdžere koji odrastaju u kladionicama, koje niču kao pečurke poslije kiše? I dok se pitate šta uraditi, kako optimizam i ambicije ne izgubiti, namjestite se u toploj fotelji i zahvalite Bogu što imate mir i toplinu.

Suludo je, znam, naše vizije, planove i ambicije, uopće i dovoditi u vezu sa riječju što ratom se zove, ali je još besmislenije bježati od najmanje pomisli na to, kao da se nikad više ponoviti ne može. Onako lagano, upasti u kolotečinu života i biti siguran da si siguran. Danas. Sutra. Za deset. Dvadeset godina. No, ako se ikad desi, a daleko bilo i od nas i od svake sljedeće generacije, pitam se hoće li nas braniti goloruki mladići iz kladionica koji hudi gledaju da što prije vizu dobiju i odu gdje – gdje bilo, ležatori na parama sa kupljenim diplomama i pozicijama, koji bi prvim avionom odletjeli? A razočarani sinovi ratnih  vojnih invalida, heroja…Jer, šta im je njihova borba dala?! Prepune redove ispred amdasada, dok kisnu i cupkaju na hladnoj sarajevskoj kiši?!

Mrzim pesimizam. Gnušam se od njega. Mrzim prepune stranice dnevnih novina i portala sa crnom hronikom, statistikama, negativizmom. Ali zato se ponosim našom omladinom koja je bez obzira na sve, puna života, nade, snage, znanja, inovacija i prelijepih i širokih pogleda na svijet; na naš narod koji, merhametli kao što je uvijek i bio, daje zadnje svoje, da drugome ne zafali.

Na nama ljudi, Bosna o(p)staje.

Komentariši

%d bloggers like this: