Priredio: Hasan Hasić
“…dočekala nas je u Šehidskoj džamiji, u Kamičanima. Mlada, zdrava. I sretna…ko se kome više obradovao? Nećemo parčati sreću sada. Ona se već razlegla cijelom Krajinom”.
(Neki novi klinci, pjevušit će Skenderija te noći…)
Ne baš sabahile, u subotu, sedamnaestog, oko 4:00 h po srednjoevropskom vremenu, neki novi klinci Udruženja studenata Fakulteta islamskih nauka, nenaspavani, ali vedri, krenuli su putem Krajine. Bilo nas je četrdeset i četvero. Koordinatorima se dalo da ovo turističko-edukativno putovanje naslove „Potraga za blagom – Krajina edition“ (ne ulazeći u analizu političke stvarnosti u našoj zemlji, a potaknut dovoljno kreativnim nazivom putovanja, pitat ću i ovo: Što nam je Krajina tako daleko?!) Aktivistima Udruženja Krajina je baš tu, pred pragom, kao i ranijih godina. Uostalom čemu rasprava o teretu puta u poređenju sa svime onim što su bili, i što jesu kadri učiniti u svome mladalačkom poletu.
Autobus je bio dovoljno popunjen da dinamika putovanja, uprkos nenaspavanosti djevojaka i mladića, održi svoj ritam. Ni sna nije manjkalo, ponajprije onima smještenim do prozora, ali propuste oni što god! Šta li? To znaju ovi do njih. Vrh Upravnog odbora se kretao naprijed. Opravdano. I Resul se nacalio (da tako kažem, ali ruku na srce, nije nikome smetao) tik iza vozača. Ne može se njemu zamjeriti (držimo da ima dovoljno bonusa).
…
Znate l’ priču o Kozarcu?
Mi smo je čuli od vrijednog nam domaćina, Amir ef. Mahića, glavnog imama MIZ Kozarac. U subotnjim prijepodnevnim satima, Amir efendija nas je poveo još suhim cestama Kozarca, i pričao o onome o čemu se mora pričati – o zlu agresora. Bolna priča o Kozarcu dio je teške sudbine Prijedora. Iako dokazi upućuju, o genocidu u Prijedoru se šuti. Ubijani. Mučeni. Silovane. Protjerani. A, znate li priču o Prijedoru?
Valja osluhnuti, stati i zaplakati, ali dići glavu. Ne zaboraviti! Čeka nas budućnost!
U Kozarac smo i stigli zbog budućnosti. Dočekala nas je u Šehidskoj džamiji u Kamičanima. Mlada, zdrava. I sretna. Da, baš, to su djeca, mekteblije MIZ Kozarac. Ko se kome više obradovao? Nećemo parčati sreću sada. Ona se već razlegla cijelom Krajinom, uz naše druženje sa djecom Kozaračkih mekteba. Dok smo tu, imali smo priliku posjetiti i Osnovnu školu Kozarac, gdje su se Bošnjaci, izborili za nacionalnu grupu predmeta.
Nedavna akcija Udruženja, Jedan slatkiš – jedno dijete, uspješno je realizovana. Oni koji su učestvovali, neka budu sretni – obradovali su osamdeset dječijih srca.
Svjedočimo!
I u Prijedoru smo bili. Topli doček je popraćen i ručkom. Iz srca MIZ Prijedor, smo, opet, ispraćeni istinom. Uz temu „Genocid u Prijedoru“, obratio nam se i gospodin Mirsad Duratović.
…
Nastavili smo put…februarska bihaćka noć. Prespavat ćemo je u studentskom smještaju Islamskog pedagoškog Fakulteta u Bihaću. No, stigli smo dok je noć još bila mlada. Umor.
Meanwhile in the streets of Bihac
– Hajmo mi u onu Sofru!
(Gladni pred Sofrom) – Pfff…Ma kakvi, to je u sastavu motela. Tu nam je skupo.
Pekara majka (za nas kojima se nije dalo tražit dalje, ili jednostavno, nismo bili sa onima koji znaju)!
– Joj, kol'ke su krofne!
I tako dalje, i tako dalje.
Ne znam kako se povečerje odvijalo u ostalim sobama, ali nas trojica smo čekali da Sarajlija provjeri e-mail poštu, da ne bi l’ lakše zaspali. Inače, noć u Bihaću je prošla tiho, i u dubokom snu.
Zimska služba se ne bi složila. A mi smo djelimično promjenili plan puta. Snijeg je takav. Ipak je godio, potlja i ranijem povratku, ali i djeci u nama.
Jeste, dakako, i u Krajini snijeg pada!
Cazin smo počastili aurom našeg prisustva u prijepodnevnim satima. Doručak i kahva. Od bitnijih stvari podvlačimo: Alfa i omega putovanja, inače koordinatorica svega što se da koordinasati, Adla Mulić, sa svim ostalim nedostajućim neslužbenim i službenim titulama, naručila je doručak, dobivši ga za ručak (razumi, jer znaš već kakva je gužva nedjeljnim jutrima).
…
Besjedu o mentalitetu nesutrašivog Krajišnika čuli smo od Ismeta ef. Mustedanagića, tamo gdje je prvenstveno i trebamo čuti. Uz granicu. U Velikoj Kladuši, u Kuli Hrnjica Muje. Ismet ef. Mustedanagić je glavni imam MIZ Velika Kladuša. Hvala mu.
…
Nije dugo trebalo, stigli smo pred Stari grad Ostrožac, napravili prtinu i našli se pred zakantačenom kapijom ostrožačke tvrđave. Bili su tu i knezovi, i begovi, i grofovi (ovi posljednji još ne odustaju) pa neka i nas. Ključar je ipak došao (vidno iznenađen), i otvorio kapiju. Bajka…i dio tužne priče države Bosne i Hercegovine o očuvanju kulturnih spomenika. Toliko!
Putovanje Krajinom smo tu i okončali.
…
Ne odolijevam, a da ne kažem, ovako nekako između: Studentska krv je vrela. Takva joj priroda. Odajući već nebrojeno puta odatu počast svim zakonima o obrazovanju, samoj instituciji knjige i važnosti diplome, smjelo ću ustvrditi da postoji i ona „studentska smrt“, sagorijevanje, kao posljedica izostanka živog kontakta sa svijetom. Knjige su svijet, koji vodi svjetovima, a ne svijet koji nas ljubomorno čuva samo za sebe
…
Vratili smo se odmorni. Bili smo sretni, jer smo bili zajedno, u svojoj domovini. Sretni, što pamtimo u svojoj domovini, svoju prošlost. I sretni što smo gledali lice naše budućnosti.
…rumeno lice, na kojem se presijeva osmijeh, i usne s kojih se sred Kozarca, u Šehidskoj džamiji, u Kamičanima slijeva: Volim Allaha i Poslanika!
