Inat silan sizifovski

Piše: Alija Gušić

“Sudbina je moćna sila – ni tvrd kamen nije neprijemčiv nitima vremena – ali ne znači li predati se talasima svoje kobi odreći se čovjeka u sebi?”

Još nas Homer u svojoj Odiseji uči o žestokim mukama Sizifovim; on bijaše osuđen na vječni beznadež napornog truda, čiji plod uvijek rađa svoj početak. O razlozima koji su skončali Sizifovu sudbinu, Homer nam šuti, međutim drugi nam izvori istine mita govore o heroju koji je odao tajne božije, raskrinkavši Zeusa kao silovatelja; o prostaku, skrnavitelju ćudoređa i uljudnosti; o podmuklom lukavcu i prepredenjaku. Nema ništa protivriječno u ovim slikama, veli nam Camus, nagovještavajući višeličnost otjelovljenu u Sizifu. Za njega je Sizif očitovanje ljudskog života i njegove apsurdnosti, koji postaje tragičan odraz u ogledalu, tek kada se spozna njegov izmak. Ipak, Sizif pronalazi svoju sreću u svojoj nesreći; njega ispunjava proces i trajanje, njega ispunjava sav taj trud. Camusov Sizif, za razliku od onog antičkog, je egzistencijalistički Sizif, onaj koji je autentičan u svojoj patnji, onaj bez kojeg njegova patnja nema smisla. On je vlasnik svoje kobi, on je svoj gospodar; odsjaj pobjede nad beznađem i revnost sudbini. Kamen, litica, Tartarus postali su njegova sadašnjost i budućnost – omča koje se ne rješava – bezdan njegove sudbine. On ju je izazvao – ali mu je i nametnuta – i iz nje mu nema maći. Sve što mu ostaje jeste da se povinuje višim silama i svoju pobjedu izvojuje u svojoj revnosti; dǎ svojoj patnji sam skroji smisao, jer koji izbor ima…

„Ako držiš sadnicu u svojoj ruci, a Sudnji dan je već nastupio, čak i tad, bez imalo dvoumljenja, posadi je!“ Ova izreka dragulja među kamenjem zemaljskih poljana, alejhi-s-salatu ve selam, ne šalje ništa apsurdniju poruku od Sizifa, ne uđemo li u apologijske i teologijske nagovijesti ovog iskaza. Primaocu se poruke savjetuje da učini nešto što je očito besmisleno; subjekat, objekat, čitav univerzum u idućem trenutku nestaju, a opet, ovaj čin valja činiti, iako će biti neplodonosan. Da li ovaj čin ima težinu na vagi sa one strane, to subjekat ne može znati, ali to nije ni bitno, ono što jeste jeste da se započeti čin završi – da se sadnica zasadi. Postupi li ovako, naš neoslovljeni junak čini nešto budno, nešto sopstveno samo čovjeku – on preuzima kormilo i okreće pramac uzvodno, u potpunosti svjestan da su struje sudbine prejake da im se odupre. U ovom trenutku, on se uzdiže iznad nužnosti svoje sudbine i inati joj se. Ovaj čin ne znači ni uspjeh, niti neuspjeh za našeg junaka, jer takvo nešto ne postoji u klobuku njegovog prostora i vremena, čak ni kao mogućnost. On je jednostavno sigurnost, odlučnost i vjera u viši cilj, ali najviše krik slobodne duše iz ilovačnog okova koja odbija da se povinuje porazu pred njom. Ali ovaj inat našeg neoslovljenog junaka ne znači negiranje stvarnosti i slijeđenje zova sirena koje pjevaju o pobjedi – ne, on je u potpunosti svjestan da ta sadnica nikada neće pustiti korijene i prerasti u plodonosno stablo, ali unatoč tome, on ne odustaje od svog nauma. „Možda je ono što me sljeduje stalno i neminovno“, kao da nam veli naš junak, „i možda to ne mogu promijeniti, ali, iako je moj trud i uzaludan, ja ustajem protiv toga!“.

Sudbina je moćna sila – ni tvrd kamen nije neprijemčiv nitima vremena – ali ne znači li predati se talasima svoje kobi odreći se čovjeka u sebi? Čak i ako je scenario univerzuma već ispisan na listovima Nebeskog Prototipa njegove sudbine, nije li fatalizam svjedočanstvo anti-čovjeka? Sa druge strane, igrati glavnu ulogu u drami ovog univerzuma, ne znači li sebično uskratiti čovječnost drugima i proglasiti se apsolutnim vlasnikom smisla?

Vratimo se našem Sizifu u ponore Tartarusa. On još uvijek vrijedno i dosljedno obavlja svoj zadatak, a tako će biti i dovijeka. Camus u Sizifu vidi vrhunsko biće u onim trenucima predaha kada se osvrće za svojim bremenom koje se stropoštava u udolje pakla; u momentima kada nesmisao ruši besmislom, a besmisao boji svojom slikom. To je tren svijesti i tiha radost Sizifova, riječima Camusa, međutim Sizif svoj zenit ostvaruje trajanjem, a ne za beskonačnost izuzetnim trenucima. Od samog dna kada snažnije upire da bi pomakao inertnu stjenčinu, svjestan da nikada neće dostići vrh, odlučuje se da otpočne svoj trud bez kraja, iz inata i prkosa, a ne zbog onoga čime je obavezan. Svoj prvi korak pravi pri mišlju da je zapao u nenadvladivi vrtlog sudbine, i o neizbježnosti reprize trenutka u kojem misli, i svješću koja ga prati do samog vrhunca, kada ne dozvoljava kobi da vuče niti njegove budućnosti, koja je ujedno i njegova prošlost, već se sam, kad već nema snage da ga razbije, okreće i gura kamen niz strminu. Iako možda nikada neće ostvariti pobjedu, Sizif nikada neće dopustiti sudbini da mu nametne poraz.

Komentariši

%d bloggers like this: