Piše: Kamber Kamberi
“Živio je u sredini u kojoj su ljudi bili spremni da, zbog svoje oholosti i umišljenosti, zbog pohlepe i želje za slavom, povedu rat. Samo da bi postavili kamen, samo da bi se reklo: ‘To pleme je taj kamen postavilo…’ Puka želja za slavom, za spomenom, je bila dovoljna da započnu rat i da se unište. Bila je to sredina koja nije djelila, već se gušila u dimu vlastite sebičnosti i gramzljivosti. Sve spomenuto nije bila prepreka da Resulullah, s.a.v.s., izgradi kod sebe najplemenitije osobine”.
Bilo je to u trideset i petoj godini života Allahovog Poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Kurejšije odlučiše da obnove Kabu koja je usljed vremenskih neprilika bila skoro pa uništena. Sve je teklo po planu, dok nisu došli do visine zida i mjesta gdje je trebalo postaviti Crni kamen. Svako pleme smatralo je sebe privilegiranim da to učini. Svađa među njima je trajala znatan broj dana i prijetila je prolijevanjem krvi. Jedan od prisutnih preporuči: prva osoba koja se pojavi na vratima harema Kabe neka riješi problem i donese presudu. Bijaše to Muhammed sin Abdullahov. Kada ga ugledaše, povikaše: El-Emin, El-Emin, zadovoljni smo da on donese presudu, to je Muhammed. Nakon što ga obavijestiše o sporu, Resulullah, s.a.v.s., zatraži komad platna, spusti ga na zemlju i na sredini postavi Crni kamen, zatim zatraži da priđu poglavari zavađenih plemena, te da svi zajedno uzmu za čoškove platna i da podignu Crni kamen do mjesta gdje će se postaviti. Tada Resulullah, s.a.v.s., uze svojom rukom i postavi gdje treba.
Ovo je priča, mnogo puta ispričana, ali uvijek iznova zanimljiva. Priča o čovjeku koji se rodio, a babo ga nikada vidio nije. U petoj godini života majka ga nosi na babin mezar, kako bi za babu znao. I sazna. No, još u petoj godini života, tokom spomenutog putovanja, svojim očima svjedoči prolaznost ovoga svijeta na najbolniji način. Gubitkom svoje majke, koja biva sahranjena u mjestu Ebva, brigu o njemu preuzima djed. Nažalost, ne prođe mnogo do trenutka kada i djed odlazi u novi početak, a brigu o njemu prepusti svome sinu. Zbog mnoštva djece i oskudnog imovinskog stanja već u desetoj godini počinje izdržavati sam sebe kako drugima na teretu ne bi bio, te kako bi olakšao svome amidži. Nekoliko godina poslije, u istoj godini, umire mu amidža i voljena mu žena. Bila je to godina koja je, zbog žestine bola, nazvana godinom tuge. Njegove oči bijahu obradovane sa šestero djece koje je sa puno radosti i sreće prigrlio i prihvatio. Te radosne oči ne bijahu dugo radosne jer, sve osim jedne kćerke, svojim je rukama, bolnog srca i suznih očiju, u mezar spustio. No, i pored toga Allah ga je naljepšim uzorom nazvao. Iskušenja ga nisu slomila, ostao je uspravan i nije posrnuo, nije odustao od života. Nisu ga spriječile da bude najljepši uzor i oslonac svome narodu. Nisu ga spriječile da bude Pouzdani, Povjerljivi. Bio je to, a da nije nikoga okrivio, već je objeručke prihvatio to što mu je dato i na tome je gradio svoj život.
Živio je u sredini u kojoj su ljudi bili spremni da, zbog svoje oholosti i umišljenosti, zbog pohlepe i želje za slavom, povedu rat. Samo da bi postavili kamen, samo da bi se reklo: “To pleme je taj kamen postavilo…” Puka želja za slavom, za spomenom, je bila dovoljna da započnu rat i da se unište. Bila je to sredina koja nije djelila, već se gušila u dimu vlastite sebičnosti i gramzljivosti. Sve spomenuto nije bila prepreka da Resulullah, s.a.v.s., izgradi kod sebe najplemenitije osobine. Toliko plemenite da su svi prisutni, iako zasljepljeni egoizmom i gramzljivošću, jednoglasno prihvatili da on presudi, i ne samo da su prihvatili, nego su se tome radovali. Uporedimo li to sa našim stanjem vidjećemo da se velika većina samo “žali na mrak dok, lijeno i nesposobno, sjedi pored šaltera za paljenje svjetla”, kako je to lijepo opisao prof. Alibašić. U toj dangubi upire prstom na svakog i krivi sve, samo ne sebe, za svoje neuspjehe. Krivo je vrijeme. Kriva je sredina u kojoj živi. Sve će okriviti samo da prikrije svoju lijenost i neodlučnost. Onaj koji je sklon dobru i koji želi da bude dobar, može to postići makar uslovi bili i teški. Put dobra i put zla su jasni. Uslovi i mogućnosti da se čini dobro postoje. Slobodna volja, da biramo, postoji. Preostaje samo naš izbor. Koji ćemo put od ta dva slijediti? Put lijenosti, laži i nemorala koji je lakši i pristupačniji, ali krajniji ishod mu je propast, ili put dobra i čestitosti koji, iako je teži i nepristupačniji, vodi dobru na oba svijeta?! Sredina, svakako, može otežati put dobra, ali nikako ne može onemogućiti, samo je pitanje koliko smo spremni napora uložiti na tom putu. Nužno je da, ukoliko želimo da utičemo na našu sredinu, steknemo kredibilitet i povjerenje sredine u kojoj živimo. Jedino na taj način možemo dostići da ljudi čuju naše riječi i uzimaju u obzir. A ako glavne karakteristike naše individue budu pesimizam i nezdravi kriticizam, ne samo da nećemo ništa negativno udaljiti od našeg društva, već ćemo mi biti taj negativni dio zajednice koji se treba udaljiti.
Okolina nema apsolutan utjecaj na naše ponašanje, iako ga i ona oblikuje, i s tim u svezi, na umu treba imati našu odgovornost za vlastite postupke. Nemoguće je uvijek tražiti razlog izvan nas, kao ispriku našim lošim postupcima. Resulullah, s.a.v.s., je bio plemenit i izvrsnog karaktera, i pored činjenice da je živio u nakaradnoj sredini, izvitoperenog sistema vrijednosti. Ukoliko želimo da budemo korisni društvu, te ukoliko želimo da izmjenimo sisteme koji su očito u mnogim aspektima, blago rečeno, negativni, i ukoliko želimo da onima poslije nas ostavimo bolju i pogodniju atmosferu za činjenje dobra od one koju smo mi naslijedili, nužno je da izgradimo sebe i svoj identitet. Uočljive karakteristike naše individue treba da budu optimizam i altruizam, a nikako lijenost i pesimizam.
„La tekun immeah“, savjet je Resulullahov, s.a.v.s., tj. nemoj biti čovjek bez stava, bez razmišljanja i shvatanja. Ne dozvolimo sebi da budemo dobri samo zato što su ljudi oko nas dobri, jer ko nam garantuje da, kada svi napuste put dobra i krenu putem neispravnim, da i mi nećemo biti među njima? Ako svoje dobročinstvo, trud i napor budemo vezali za Onoga koji je nepromjenljiv, onda će ono biti konstantno i neće posrnuti pred valom ljudske nezahvalnosti koja uništava volju dobročinitelja koji je dobročinstvo vezao za prolazno i promjenljivo. Samo na taj način, ugledajući se na na najljepšu paradigmu od Boga poslanu, možemo biti od koristi svome društvu i postići mir i blagostanje kojem teže sve ljudske duše ma kojeg ubjeđenja bile.