Piše: Merima Melunović

U lijepom si snu, u čestoj si misli,

U oku si suza i duši koju čisti.

U stihu si želja i nada koja živi,

U srcu si Prvaka koji ti se divi.

Dostojanstvo si svemira i tajna koju krije,

Tvoja uzvišenost od moje, ipak, veća nije.

U povijesti – priča si koja te hvali,

Kod tebe su Uzvišenog mnogi plačom zvali.

Svjedok si najvećeg rahmeta i prvih lica bijelih,

Prvog plača, prvog hoda i odluka smjelih.

Dostojanstvo si svemira i tajna koju krije,

Tvoja uzvišenost od moje, ipak, veća nije.

U tavafu si hvala hvaljenog Prvaka,

Njegova hvala bila je takva,

„Kako si lijepa i kako je lijep miris tvoj,

Veličanstvena si i kod Velikog velik’ je deredž tvoj.“

Dostojanstvo si svemira i tajna koju krije,

Tvoja uzvišenost od moje, ipak, veća nije.

Tvoj Miljenik, „O Kabo“ – imenom te zvao,

Ali hvali tvojoj drugo značenje je dao:

„O Kabo, čast mu'mina veća je od tvoje!“

Rušitelj tvog kamena – nasilnik ko je?

Dostojanstvo si svemira i tajna koju krije,

Tvoja uzvišenost od moje, ipak, veća nije.

Velika si, Kabo, al’ uzvišeniji je ‘abd,

Svetija od njega zar ćeš biti kad?

Ko bi još smio oholo te gledati?

Ko bi smio poštovanje ti ne dati?

Ko bi, pak, smio na tebe lagati?

Ko bi smio još vjerom se pravdati?!

Dostojanstvo si svemira i tajna koju krije,

Tvoja uzvišenost od moje, ipak, veća nije.