Razgovarao: Edhem Osmić

 

…tako da svaki građanin Bosne i Hercegovine, bez obzira na svoju nacionalnu i vjersku pripadnost, treba da bude ponosan na svoju državu Bosnu i Hercegovinu, na njenu nezavisnost, iako smo, pomalo, još uvijek, nažalost, zavisni“.

 

Povodom 1. marta, Dana nezavisnosti  Bosne i Hercegovine,razgovarali smo sa mr. Avdom Hebibom. Mr. Hebib jedna je najznačajnih ličnosti iz vremena agresije na našu domovinu. Pomoćnik za poslove policije, predsjednik Patriotske Lige Bosne i Hercegovine, samo su od nekih funkcija koje je obnašao gospodin Hebib. Afirmisani je borac za ljudska prava i prava Bošnjaka, te predsjednik Udruženja bosanskohercegovačko-palestinskog prijateljstva. Dao je veliki doprinos održavanju referenduma za nezavisnost i bio je jedan od najbližih saradnika rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića.

 

Mlađak: Počeli bismo pitanjem šta zapravo znači 1.mart, Dan nezavisnosti, za nas Bošnjake i za našu Bosnu i Hercegovinu?

Avdo Hebib: 1. mart 1992., godine za Bosnu i Hercegovinu, za Bosance i Hercegovce, a posebno za nas Bošnjake ima jedno od najvećih značenja u historiji i u životu svakog čovjeka. Svaki čovjek pripada jednom narodu, ima svoju državu, ponosan je na svoj narod. Svaki čovjek ima svoju državu i ponosi se svojim narodom i svojom državom. Mi imamo hiljadugodišnju državotvornost Bosne i Hercegovine, koju su nam kroz historiju mnogo puta pokušali oduzeti, razbiti, itd. Međutim, pored svih tih nasrtaja na našu nezavisnu državu, Bosnu i Hercegovinu, nisu uspjeli. Uz Božiju pomoć, uz nemjerljivu hrabrost naših Bošnjaka, uz mudro rukovođenje u određenim vremenima, čak i u komunističkom vremenu kad su nas držali u jednom nedefinisanom stanju i naš narod kao anacionalan, bez nacije, neopredijeljen narod. Mi smo i tada imali u rukovodstvu te države ljude koji to nisu prihvatali, koji su na mudar način pokušavali i riješavali određene dijelove pitanja našega nacionalnog bitka i bića, među kojima, allahrahmetile, Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac i drugi. U tako teškom vremenu oni su se borili da barem određene dijelove nacionalnoga bitka sačuvaju. Tako da svaki građanin Bosne i Hercegovine, bez obzira na svoju nacionalnu i vjersku pripadnost, treba da bude ponosan na svoju državu Bosnu i Hercegovinu, na njenu nezavisnost, iako smo, pomalo, još uvijek, nažalost, zavisni. Zbog neprincipijelnog ponašanja međunarodnih sila još uvijek nismo stekli potpunu nezavisnost. Briselskim dogovorom došlo je do disolucije bivše Jugoslavije i odluke da se svaka bivša republika izjasni da li želi da bude samostalna, nezavisna država. Međutim drugi unutar Bosne i Hercegovine, koji pripadaju narodima drugih država, kao što su Srbi, to nisu htjeli prihvatiti, te su čak i prije našeg izjašnjavanja, 9. januara 1992., godine održali skupštinu Srpske demokratske stranke i proglasili osnivanje Republike Srpske, što je međunarodna zajednica anulirala, tj., odbila kao nezakonit akt. Već su tu počeli udari na našu nezavisnost, što smo, hvala Bogu, izdržali. Sve moguće uzuse koje nam je međunarodna zajednica postavila mi smo ispoštovali. Raspisali smo referendum na koji su izašli građani i glasali za nezavisnu, suverenu, državu Bosnu i Hercegovinu. Tako da Dan nezavisnosti treba da bude najznačajniji dan za svakog građanina Bosne i Hercegovine, da bude ponosan na taj dan, kad smo mi u najnovije vrijeme, kad smo bili ugroženi, zlostavljani, stekli tu nezavisnost. Ono što javnost dovoljno ne poznaje jeste to da je pred početak agresije na našu zemlju predsjednik Engleske vlade, John Major, saopštio u Engleskoj vladi stav evropskih zemalja prema Bosni i mi imamo zvanični dokument koji govori o tome. Rekao je da jednu trećinu muslimana u Bosni treba pobiti, jednu trećinu raseliti i jednu trećinu pokrstiti. To je zvaničan stav evropskih zemalja, koji je iznio predsjednik Engleske vlade. To je bio stav i kurs evropske politike prema narodu u Bosni i Hercegovini. Međutim, uz naše nadljudske napore, borbu koju smo mi vodili goloruki i pored embarga na naoružanje koji nam je uvela  međunarodna zajednica, mi smo opstali. Uz to bivša JNA nam je otela svo naoružanje, koje smo mi plaćali. Sve su to bile mjere, uvedene prema nama, od strane međunarodne zajednice imajući za cilj da nas nestane na ovim prostorima. Zahvaljujući našem bosanskom duhu, snazi našeg naroda, ni taj dobro pripremljeni scenarij uništenja naroda Bosne i Hercegovine, nije uspio i, ako Bog da, neće nikada uspjeti.

Mlađak: Imali ste veliku ulogu za vrijeme agresije na našu državu, ali i prije toga. Uveliko ste doprinijeli održavanju referenduma za nezavisnost. Koji su to događaji koji su prethodili samom referendumu?

Avdo Hebib: Na 14. kongresu saveza komunista Jugoslavije, koji je održan 20. januara 1990. godine došlo je do raspada saveza komunista Jugoslavije. Slovenački i Hrvatski komunisti su istupili iz saveza komunista. Predsjedništvo Jugoslavije se našlo u čuđenju, pitajući se šta dalje da radi. Ovakva Jugoslavija nije mogla da opstane. Predstavnik Bosne i Hercegovine u predsjedništvu Jugoslavije bio je gospodin Bogić Bogičević, koji je zastupao interese Bosne i Hercegovine. Kada se raspravljalo o sudbini, o tome šta da se uradi sa bivšom Jugoslavijom, priprema se velikosrpska politika i politika generalštaba bivše JNA, a tada već srpske vojske, jer se ta vojska stavila na raspolaganje srpskim nacionalističkim snagama. U toj pripremi velikosrpske politike dogovor je bio da se pokuša sa vojnim udarom i silom zadrži republike unutar Jugoslavije, koja je trebala biti Srboslavija a ne Jugoslavija. Pošto se na kongresu radilo o nadglasavanju, predstavnik Bosne i Hercegovine, Bogić Bogičević, nije dao svoj glas za taj vojni puč. Bogičević je bio protiv toga. On je bio za to da se svaka država izjasni, po međunarodnim uzusima, da li želi da ostane unutar složene Jugoslavije, ili da se odvoji i bude samostalna. Naš glas je prevagnuo i vojni puč nije bio izglasan. Nažalost, taj vojni puč je pripremao generalštab bivše JNA, daleko prije kongresa. Prije samog kongresa u bivšoj JNA nasilno je penzionisano devet muslimana generala. U strukturi JNA bilo je svega 30% vojnika Srba, a 90% Srba je bilo u komandnom kadru. Takva vojska, i da je izvela puč, na dispenziranom prostoru bivše Jugoslavije, ne bi mogla uspjeti. Srećom do toga nije došlo, jer bi bilo daleko više žrtava na svim prostorima. Nakon toga Evropska Zajednica u Briselu, 19. decembra. 1991. godine, donosi odluku, deklaraciju, o raspadu Jugoslavije. Konstatuje se da se Jugoslavija raspala, da sve republike u Jugoslaviji mogu da se izjasne za svoju samostalnost. Dat je rok republikama unutar Jugoslavije da se do 23. decembra. 1991. godine, donese odluka o nezavisnosti. Bosna i Hercegovina je, u svojoj skupštini, odluku o nezavisnosti donijela tri dana prije isteka roka, dakle 20. decembra 1991., godine. Međunarodna zajednica je tražila da se u republikama raspišu referendumi, da se građani izjasne u kakvom obliku države žele da žive. Donesena je odluka da se u Bosni i Hercegovini raspiše referendum 29. februara i 1.marta. 1992., godine. U to vrijeme HDZ je bio veom blizak sa SDA, iako nam je bilo malo sumnjivo ponašanje, jer su postojale uvijek velikohrvatske ambicije da se dio Bosne i Hercegovine, naročito zapadna Hercegovina, pripoji Hrvatskoj, ali ipak je i HDZ podržao provođenje referenduma u Bosni i Hercegovini.

Srbi u Bosni i Hercegovini nisu prihvatili referendum. Pošto smo mi proglasili održavanje referenduma 29. februara. i 1. marta. 1992., Srbi donose odluku da 9.januara. održe svoju skupštinu i formiraju srpsku republiku, koju je međunarodna zajednica proglasila nevažećom, jer nije niti u sklopu briselske odluke, niti u sklopu intencija međunarodne zajednice. To je bila privatna skupština koju oni, nažalost, i danas baštine kao dan formiranja svoje Republike Srpske, a sve zbog toga što su odluke međunarodne zajednice nedorečene, nemaju snagu pravne valjanosti i ne nalažu sprovođenje. Ko krši i ne priznaje odluke međunarodne zajednice trebao bi se smatrati onim koji pravi krivično djelo. Zbog slabosti odluka međunarodne zajednice, Srbi u manjem entitetu baštine ovaj datum kao svoj dan državnosti.

Mlađak: Na lokalnim izborima 2016. godine registrovano je 102 stranake i po broju stranaka prednjačimo, ne samo na Balkanu, već i u Evropi, a tako smo mala država. Država skrojena od 10 kantona, jednog distrikta, i dva entiteta uz veliki državni aparat. Bošnjaci su zbunjeni i razjedinjeni! Kako dalje? Šta je rješenje?

Avdo Hebib: Međunarodna zajednica u početku je imala plan da nas nestane na ovim prostorima, ali mi smo se oduprli i nismo nestali, već smo ostali i opstali. Kroz međunarodne rezolucije sproveli smo referendum, te dokazali svoju nezavisnost. Izlaznost na referendumu bila je 63.6% a čak 99.7% bilo je za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. U borbi za opstanak međunarodna zajednica nam je uvela embargo na uvoz oružja. Sarajevo je bilo okupirano kao koncentracioni logor, mnogi zločini su učinjeni nad nama. Kad su vidjeli da smo mi ojačali, da smo postrojili armiju od 230.000 Bošnjaka sa oružjem – Evropa, još od vremena Austro-Ugarske, zna šta znači 230.000 Bošnjaka sa oružjem i kolika je to vojna snaga, sa respektom je to Evropa posmatrala – i kad je vidjela koliku mi imamo snagu, onda je ona pristupila pokušajima mirnog zaustavljanja rata, jer smo mi bili na putu da oslobodimo cijelu Bosnu i Hercegovinu. Mi smo bili na putu oslobođenja Bosne i Hercegovine kada se Banja Luka pakovala, kada se Prijedor pakovao (bili spremni na bježanje), kada su se svi (četnici) iznad Sarajeva spakovali i pobjegli. Mi smo bili na putu da završimo rat maestralnom pobjedom  i tada je međunarodna zajednica zaustavila nas i naše napredovanje prema Prijedoru, Banja Luci, itd. Međutim, nikad međunarodna zajednica, bez obzira na uzuse koji postoje, nije nam dala puno pravo suvereniteta. Dejtonski sporazum, kojim je zaustavljeno pucanje i ubijanje, nije zaustavio i rat. Rat u Bosni i Hercegovini nije zaustavljen, rat je nastavljen drugim sredstvima. Ta druga sredstva u sebi sadrže razbijanje Bošnjačkog korpusa. Postoji latinska maksima koja kaže divide et impera – zavadi pa vladaj. Nastavilo se sa onim što je rekao John Major. Raseljeno je preko 2 miliona Bosanaca i Hercegovaca, pobijeno je toliko ljudi da mi i ne znamo koliki je taj broj, pobijene su neke porodice koje nije niko identificirao, tako da nisu tačni ovi podaci o broju poginulih. Poginulo je mnogo više. I zadnja stavka Majorovog zahtjeva da se jedna trećina pokrsti- imamo podatke da je u nekim gradovima stotine ljudi prelazilo na katoličanstvo da bi mogli da opstanu. Pošto to nisu uspjeli, uveli su politički pluralizam stvaranjem više političkih partija. Šta to znači? Znači da se mi međusobno svađamo oko toga ko je upravu, te ne možemo da napravimo zajednički iskorak što je i cilj međunarodne zajednice. Amerika sa 350 miliona stavnika ima dvije partije, republikance i demokrate. Naš zakon o formiranju partija je nakaradan zakon. Tri čovjeka mogu formirati političku partiju. Ja sebi dozvoljavam da kažem da su ovo politikanske partije, a ne političke partije. Nijedna od ovih partija nema snažan politički program – politički program koji bi sadržavao osnovne elemente jedinstva naroda, jedinstva države i da taj program objedini najveći dio naroda. Možemo se ne slagati u malim stvarima, ali osnovni elementi koji državu čine državom moraju biti sadržani u program te snažne političke partije koja treba, bez obzira na razlike, da okupi sve oko sebe u bošnjačkom korpusu i da taj korpus učini snažnim. Moja stranka nije u stanju, zbog lošeg vođenja kadrovske politike unutar stranke, da to uradi. Nažalost, mi nemamo nijednu sposobnu stranku. Njen program mora biti program izraza želja, interesa i potreba bošnjačkoga naroda i Bosne kao države, a ako njen program nije to, pa onda ona nije Bošnjačka.

Taj program je zacrtao alahrahmetile Alija. Međutim, zbog lošeg vođenja kadrovske  politike, postavljanja nesposobnih ljudi na određena odgovorna mjesta, dolazi do dosta velikih problema koji se dalje reflektuju na razne negativne načine.

 

Mlađak: Burna je godina iza nas. Donesene su presude u Hagu. Ovih dana pojavile su se slike ratnog zločinca Ratka Mladića na zgradi općine Istočno Novo Sarajevo. Javne ustanove nazivaju imenima osuđenih ratnih zločinaca. Diskriminiraju se Bošnjaci u manjem BH entitetu. Kako izgraditi suživot u ovim okolnostima?

Avdo Hebib: Vrlo teško! Ako je međunarodna zajednica osudila zločinca koji je vodio zločin, onda ta odluka mora biti presuda čitavom narodu koji je njega podržavao do tada. Presuda najvećeg međunarodnog suda treba sadržavati odredbu  koja nalaže da taj narod mora da prihvati tu istu presudu kao pravni akt, a sve u interesu zaštite međunarodnoga prava, ljudi i života. Pošto to međunarodna zajednica nije uradila, nije čudo da se pojavljuju slike Ratka Mladića i Radovana Karadžića, da se u Livnu pojavljuju natpisi sa podrškom šestorici optuženih ratnih zločinaca. Ja njih svih lično poznajem, sa nekima sam i radio. To su ljudi koji su bili na odgovornim mjestima i činili zločine. I oni ,kao neposredni rukovodioci, i treba da odgovaraju. Prema tome, tu je kriva i nedorečenost zakonskih presuda međunarodne zajednice. Nije se moglo desiti da se donese presuda, a da ta presuda nema svoju pravnu snagu. Presuda mora imati pravnu snagu, koja kaže da su odgovorni svi oni koji negiraju presudu o genocidu, jer je to presudio najveći svjetski sud. Svi oni koji negiraju presudu Ratku Mladiću odgovarat će, jer oni podržavaju zločin i presuđenog ratnog zločinca. To, nažalost, nema nigdje u međunarodnim presudama. Nema se niko pozvati na nešto, da onoga koji postavlja slike Ratka Maladića  i drugih, osudi i dovede pred lice pravde. U saobraćanoj nesreći, onaj ko štiti onoga ko je učinio saobraćajnu nesreću, ko lažno svjedoči za njega, je također odgovoran pred sudom. Dok onaj ko podržava ratne zločince to može slobodno da radi. Pogledajte tu anomaliju. Neprihvatljivo je donositi takve presude, koje po mom mišljenju, imaju samo deklarativno značenje, a ne snažan pravni akt!

 

Mlađak: Da li se dovoljno radi na izgradnji nacionalne svijesti kod Bošnjaka?

Avdo Hebib: To je jako dobro pitanje! Volio bih da se to pitanje postavlja češće, u svim medijima i na svim skupovima. Ako mi ne budemo u stanju da izgradimo svoju nacionalnu svijest, da sačuvamo svoje nacionalno biće, nemojmo očekivati da će nam neko drugi to donijeti na tanjiru. Mi, s obzirom na ovakav politički pluralizam, ovakvu razjedinjenost, to teško možemo da uradimo. Mi nemamo zajedničkog stava da našoj djeci na raznim skupovima nacionalnu svijest usadimo u glavu. Ako ne očuvamo nacionalno biće, mi ćemo nestati, a pitanje je kako ćemo ga očuvati. Islamska Zajednica, koju ja izuzetno poštujem i cijenim, koja čini jako mnogo, neće moći sama to da uradi. Islamska Zajednica je jedna od naših snažnih uporišnih stanica u očuvanju nacionalnog bića i svi zajedno trebamo pomoći Islamskoj zajednici. Treba postaviti i jedno drugo, teže pitanje, pitanje naše dijaspore, dijaspore koja će se nacionalno izgubiti. Oni se gube nacionalno, oni gube svoj nacionalni identitet. Naša djeca koja se tamo rađaju ne znaju bosanski jezik, ne znaju ko su, ne znaju odakle su. Mi ovom poroblemu, koji je izuzetno značajan za očuvanje nacionalnog bića, ne pridajemo odgovarajući značaj.

Danas vrlo malo činimo na očuvanju nacionalnog bića našega raseljenog, rastjeranog, naroda u dijaspori, koje ćemo, ako ovako nastavimo, ubrzo izgubiti.

Komentariši

%d bloggers like this: