Piše: Ajla Džagadurov

“Kada smo ispred jedne apstrakte slike, imamo dozvolu da je interpretiramo kako god želimo. Ili muzika- muzika je medij koji ne moramo razumjeti, ali koji možemo osjećati i u kojem možemo uživati. Ali u slučaju kinematografije, mnogi očekuju da dobiju jasnu i jedinstvenu poruku, ono što ja želim reći jeste da se film može iskusiti kao pjesma, slika ili muzika.”- Abbas Kiarostami (prevedeno sa engleskog)

Ukoliko bismo započeli seriju članaka o kinematografiji određene države, najbolje bi bilo započeti sa iranskom kinematografijom; jednostavno zbog njene prostodušnosti, realnosti koja odgavara čovjekovoj prirodi, ljepote njenih filmova, ali prvenstveno zbog prkosa koji umjetnost pruža prema cenzuri. Ovi filmovi tako nježno pričaju ljudskoj vrsti kao zajednici, ali i kao pojedincu, tako su nam bliski. 1969. godine Dariush Mehrjui snima svoj film The Cow (Gaav) i na taj način, prema ocjeni kritičara, pruža iranskoj kinematografiji da se iznova rodi i nastavi nakon revolucije započete 1963. godine. The Cow se smatra prvim filmom iranskog Novog vala. U bilo kojem govoru o iranskoj kinematrogafiji izranja tužna činjenica da se ona ne prepoznaje u svijetu na način koji joj dolikuje i koji ona  zaslužuje. Možda svijet, naprosto, nije spreman za val emocija koje ovi filmovi nose ili je krivac nametnuti sistem vrednovanja filmova shodno zaradi koju proizvode, a  slabo osvrtanje na njihovu  umjetničku vrijednost i reakcije gledalaca. Ovdje izdvajam pet filmova koje mislim da bi svako od nas trebao pogledati, ali ne mogu sebi dozvoliti  da vam preporučim samo njih pet, pa ću navesti još nekoliko njih za one znatiželjne.

1) Taste of Cherry (1997)- Abbas Kiarostami

Sa velikim pravom se Abbas Kiarostami svrstava u najbolje režisere svijeta. Njegovi filmovi pružaju nam uvid u iransku kulturu, običaje, predivne krajolike ove zemlje, posebno u  trilogiji Koker koja je snimljena u istoimenom selu. Treći film trilogije Koker, Through the Olive Trees će zasigurno u svakoj umjetničkoj duši probuditi želju da barem jednom u životu otputuje u ovo selo, pronađe brdo sa cik-cak putem, popne se na vrh i dok uživa u pogledu odluči otići ‘kroz maslinike’ tačno na ono mjesto iz zadnje scene filma. Možda će nam tada, umjesto odgovora Tahereh, šaputati tajna vlastitoga života…

Film koji sam izabrala jeste Taste of Cherry. Badii, čovjek koji više ne može  živjeti sa sobom, traži nekoga ko bi ga zatrpao zemljom kada padne noć, jer će se on, već prije toga, ubiti. Kroz čitav film prikazana je njegova potraga za osobom koja će prihvatiti novac i zaboraviti da, udovoljavajući mu, pomaže u njegovom činjenju grijeha. Sva Badiijeva muka se već odvila prija radnje filma, odluka je donesena, grob iskopan, čin opravdan u njegovim očima. Ovaj film govori istovremeno o ljepoti, ali i težini ljudske egzistencije, osjećanju ovisnosti o Bogu i odvojenosti individue od grupe.

Kiarostami se nije ‘bojao’ govoriti o temama koje nam se čine zabranjene otkada postoji svijet. Ljudska bića pate, iako nam se od rođenja nametalo stanje sreće kao prirodan, ‘normalan’  poredak. Na kraju,  život je lijep, jednostavan, ljudi su ti koji su ga odlučili zakomplikovati.

(Through the Olive Trees, Life, and Nothing More…, Where is the Friend's Home, The Wind will carry us, Ten, Certified Copy, Shirin, Close-Up itd.)

2) A few Kilos of Dates for a Funeral (2006) – Saman Salur

Ovo je film o ljudskoj naravi par excellence. Sadry i Yadi rade na benzinskoj pumpi izvan grada, odvojeni od svijeta. Jedini posjetitelji su im poštar Abbas i gospodin Ourudj koji prevozi mrtvace iz okolnih mjesta u velike gradove. Svi oni imaju želju potaknutu primarnim porivom za srećom i drugačijim životom. Film Samana Salura govori o ljudskoj usamljenosti, željama, nadanjima, strahovima i gotovo na luckast i smiješan način prikazuje realnost života sa svim njegovim ljepotama i teškoćama. Iako se u filmu pojavljuju ugl. samo muškarci film portreira potrebu muškarca za ljubavlju jedne žene i sve ‘ludosti’ koje je on spreman uraditi da je dobije.

3) Dancing in the Dust (2003) – Asghar Farhadi

Imam običaj reći kako su Farhadijevi filmovi svijet za sebe. Za ovaj članak sam mogla izabrati bilo koji od njegovih novijih filmova: The Salesman, The Past, A Separation, About Elly, ali sam se odlučila za njegov film Dancing in the Dust. Film prati jednu epizodu u životu mladoga čovjeka koji se, na nagovor roditelja, pristaje razvesti od voljene supruge zbog glasina koje kruže o njenoj majci. Da bi se razveli, on mora sakupiti novac kako bi joj isplatio mehr. Saznavši da se može dobro zaraditi od ulova zmija, sakriva se u kamion jednog čovjeka koji se bavi tim poslom već dugo godina. U pustinji će dva sasvim suprotna čovjeka naučiti kako se prilagoditi drugome. Nazar će naučiti živjeti bez supruge, a njegov ne tako pričljiv ‘učitelj’ da je još uvijek potreban nekome. Ono što volim kod Farhadijevih filmova jeste realnost: Elly je mogla otići kući, ali je umrla u moru; Nader i Simin su u hodniku mogli odustati od razvoda (isto važi i za Nazara i Reyhaneh), ali nisu; Rana i Emad su mogli nastaviti normalno sa svojim životima nakon Emadove osvete, ali to se nije desilo.

4) The Color of Paradise (1999)- Majid Majidi

Slijepi dječak, Mohamed, se za vrijeme ljetnog raspusta vraća kući, gdje vrijeme provodi sa seoskom djecom i svojom nanom. Film Majida Majidija prikazuje težinu života jednog dječaka koji je odbačen od vlastitoga oca i njegovu želju da zadobije očevu ljubav. Mohamed se, uprkos svome stanju, trudi više od druge djece u školi i može ‘vidjeti’ ljepotu svijeta ne samo preko svojih prstiju već i čistotom svoje duše. Film je snimljen tako da, na neki način, možemo razumjeti i Mohamedovog oca koji na kraju ipak pokazuje svoju neizmjernu ljubav prema svome sinu. Majidi je izvrstan režiser, sa veoma malim i slatkim glavnim glumcima, ali velikim životnim temama. Njegov film o Poslaniku, s.a.w.s: Muhammad: The Messenger of God (2015) sve nas koji smo ga pogledali na Sedmici iranskog filma je na neki način povezao, ostavio bez daha i sigurno ćemo još danima pričati o njemu.

5) Close-Up (1990) – Abbas Kiarostami

Close-Up je film sniman prema istinitom događaju gdje su mnoge scene iz filma snimane u onome trenutku u kojem su se dešavala  u stvarnosti (poput scene iz sudnice). Druga polovina se sastoji od scena koje su Sabziani i porodica Ahankhah rekreirali kako bi prikazali ono što se dogodilo. U jednom intervjuu Abbas Kiarostami govori o značaju ovoga filma kao svojevrsne lične filmske škole i o načinu na koji je on utjecao na njegov daljni rad: „Close-Up je na neki način prisutan u svakom filmu koji snimim.“ Kiarostami je pročitao članak o Hossainu Sabzianu koji se jednoj porodici predstavio kao iranski režiser Mohsen Makhmalbaf; i taj članak je utjecao duboko na njega, te je odlučio snimati suđenje i ispitati šta se zaista dogodilo. Onako kako ja doživljavam ovaj film, Kiarostami je u cijeloj priči vidio jednu drugu stranu od one koju može vidjeti sudija ili zakon. On krupni plan usmjerava na Sabziana, članove porodice itd. i na taj način usmjerava priču u jednom drugom pravcu. Sabzian na kraju dobije ono što je želio: neko se , konačno, zainteresovao za njegovu patnju, i više od toga- snimio je; a i pored toga učestvuje u sceni koju je sam osmislio: dva čovjeka se voze na motoru.

Teško je opisivati film; to nije Sizifov, već bespotreban posao. Film se mora gledati, živjeti, preporučiti. Ne mogu vam na praznome papiru dati emocije iranskih filmova, već ih sami za sebe morate čvrsto prigrliti. Samo krhke, nježne duše se late filmova koji su nastali iz umjetničkih umova režisera poput Kiarostamija, Farhadija, Majidija; ili možda jednog ruskog velikana- Andreja Tarkovskog; ali o tome drugom prilikom.