Piše: Hasan Hasić
Sinovi moji, potkrešite jele
pod prozorom mojim,
nek’ se svjetlost Istoka
sjati u ovaj kućerak
mrtvi.
Pogled u neokrečen plafon
usljed samoće i nemoći
moje,
iz mene sjećanja tegli.
Mrtvilu u inat.
Tišina i moja gluhoća,
mrak i moja sljepoća,
k'o smrt,
dok sat ne otkuca tri!
Poslijepodnevne vijesti,
iz zemlje, iz regije
iz svijeta,
i vrijeme.
Vatru naložiti, cigaretu
pripaliti,
tepih prožeći,
predvečer A. navratiti,
a onda
noć, skromna večera,
dva dnevnika
i počinak.
Počinak besanoga…
Sinovi moji, potkrešite jele
pod prozorom mojim,
nek’ se svjetlost Istoka
sjati u ovaj kućerak
mrtvi.