Piše: Tarik Šahinović Ne sudite mi što vjerujem Svjestan sam ja cijene povjerenja Ne sudite mi jer vidim Sunce Iako vi vidite samo crne oblake Ne sudite mi kada nosim bijelo Onda kad’ vi nosite crno Ne sudite mi kada plačem Iako me tuga obuzela nije Ne sudite mi po mojim ubjeđenjima Ne gledate mojim očima Ne sudite mi kad dignem glas Duši moja sita je licemjersva Ne sudite mi kada pjevam o cvijeću Istom onom cvijeću koje neprestano gazite Ne sudite mi kada upalim svijeću U mraku kojeg vi stvoriste Ne sudite mi jer živim u svom svijetu Vaš je previše osoran Ne sudite mi što želim sreću Čovjekov je to fundament Ne sudite mi što mi je moler draži od vas “intelektualaca” Život je puno veća škola Ne sudite mi što volim Ljubav je mnogo veća od tebe i mene Ne sudite mi što vas se ne bojim Smrt mi je stari prijatelj Kažem vam ne sudite mi Ali hoćete, tako ste i prije Ubili ste čovjeka koji kriv nije Tags# književnost# ne sudite mi# poezija# umjetnost Prethodna Članak U službi jezika: o bosankom, uz bosanski, na bosanskom Naredna Članak Svjetski dan poezije: Poetski izraz studenata FIN-a