U svijetu se htjelo da se 21. mart, uz proljetne trube, proglasi i Svjetskim danom poezije, i biva tako od 1999., godine nove ere. Datum je odbrao UNESCO. Od tada, svijet na ovaj dan odaje posebnu počast poetskom izrazu.

I u Bosni i Hercegovini.

Pišu i studenti Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. U nastavku čitajte njihovu poeziju. Ovaj put izraze pet autora:

Ajle Džagadurov,

Harisa Huskića,

Dženana Mušanovića,

Emina Grahića, i

Hasana Hasića.


Autor: Ajla Džagadurov

Mogu li?

Poželjeh da te pitam                                                                                                              

 mogu li zaviriti u tvoje srce

 sa povezom na očima

 Možda te osjetim.

Ako dokučim šta te boli

 mogu da te izliječim

Ako dokučim tvoju tajnu

 možda te otvorim.

Volio bih da sam ono što tražiš

Volio bih da si ti ona koju tražiš

 Ali vrijeme je prošlo.

Mi smo najgore moguće verzije sebe

Dvoje ljudi svako na drugome kraju svijeta

 Na dva najudaljenija kraja egzistencije.

Kao da te nikada nisam upoznao

 jer te nikada nisam ni poznavao.

 


Autor: Haris Huskić

Čudo

Zapisat ću da si plakala

Svjesna čuda oko nas

Suzama toplim obraze kvasila

Meni su značile spas

Jer odveć dugo

Žureći gazimo tlo

I često umjesto čudo

Gazeći vidimo zlo

Odmorila si riječima svjesnosti

Života što bojama kazuje

Iz grude zovom svjetlosti

Vječnost da najavljuje

Zapisat ću

I ja sam suzio

Ponovo sebi reći ću

Ti živiš da bi se čudio.


Autor: Dženan Mušanović

Prašina

Na čistinu duše svoje
ušao sam, pustio sebe
osjetio svu puninu
zasjale u svijetu boje.
Prašina iz mene ode
putem svojim, neznanim
a dine nakalamljene
prepreka su do slobode.
Sada letim ja visoko
krila moja nebo drže
i dok sunčani zraci prže
znam da past ću duboko.
Željeh puno, dobih malo
naučih života ibret
nije dobro svako dobro
već ono što ti je dobro dalo.


Autor: Emin Grahić

Sada je kasno

 

Zašto dolaziš kad već vidiš izgoreno polje mog čekanja

Ne slušaj zov kukavica što krešte pod bezbojnim nebom

I cvile psi zbog koščatog nadanja

Nit’ mesa okuse, nit’ vode s hljebom

Sad kupiš med s kašike što sija

I pružaš ruke kad se vatre gase

Zlokobno truješ ovu zemlju što klija

Pljujući u lice laži što te krase

Čemerna je moja duša gledajuć’ te

Struhlog

Nepoznatog

Zgaslog u traženju nepostojećeg

Mrtvog

Jer

Život za tebe nije ni premisa ni svetost

On nije niti ponuda

Ni bezbjednost

Ni vrijednost

Ni…

Samo me pusti da dahnem duhom u prazninu

Dopusti mi

Da kročim nogama krvavim na zelenu travu

Pomozi mi

Da vratim tijelo

Tu na svoju glavu


Autor: Hasan Hasić

Oktobarska

 

Već okraćali oktobarski dane,

popodne čekam tvoje prosijanje

naget na slobodu svojih ideala

i pred sitnim strahom poget!

Već okraćali oktobarski dane

poslijepodne čekam studeni ti blage

dok u koraku oslabađam duh

načuljen pred nadolazećim!

 

Već okraćali oktobarski dane,

prijepodne čekam na se,

jutru stranac – prijatelj večeri,

a opet, čekam na te!

 

Oktobarski dane, takav kakav jesi,

budi hrabar- budi studen!

budi hrabar – ustupi mjesta Suncu!

budi hrabar – ne daj da nam tijela drhte!

budi hrabar – neka zima očeka!

I budi oktobar!

Nek otiču niza te i kiše – ima k'o da kisne!

Kisnut ću ja.

Kisnut će moja nadanja!

 

I budi oktobar!

Blatnjav!

 

Oktobarski dane, takav kakav jesi,

ja čekam i da prođeš, i

idi u svojoj maniri!

Idi u mojoj maniri…

u kaputu moje ljubavi.

Preko svoje bare,

na moju molbu,

prostri svoj frak

Novembru!


Komentariši

%d bloggers like this: