Intervju: Muhamed Filipović za Mlađak: Vjera i tradicija mojih predaka je osnovni grunt, na kojem ja stojim

Razgovarali: Lejla Omerović i Ajdin Halilić


 

“Nema centra islama; mi imamo tri sveta mjesta: Meku, Medinu i Jerusalem, ali nemamo centra. Al-Azhar je nekada bio naučni centar, te u Libanonu u kojem je bio jedan izvanredan univerzitet za arapski jezik, ali postojali su centri u Aziji, posebno u Indiji. Mi nemamo kome da se okrećemo, mi treba da se okrenemo sebi, i učvrstit sebe u svom islamskom identitu i bogatstvu kulture”.

U nastavku vam donosimo intervju sa akademikom Muhamedom Filipovićem, penzionisanim profesorom, i intelektualcem koji je svojim intelektualnim pregnućem, obilježio intelektualnu scenu ovih prostora u 20. i 21., stoljeću, uključujući bogat opus djela koje je napisao. Intervju je obavljen u prostorijama Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, čiji je i predsjednik akademik Muhamed Filipović. Razgovarano je o temama koje se vezuju za islam, muslimanski svijet, kulturni i vjerski identitet Bošnjaka, o društveno-političkim pitanjima naše domovine, mladima, i dr.

Mlađak: Kako Vi smatrate, da je val modernizma, odnosno vesternizma,  uspio da napravi velike promjene i promjeni dosadašnji tok društva, nametanjem svojih ideja i kreiranjem stvarnosti na zapadnjački način, kroz sekularno društvo, naročito omladinu sklonu bezreligijstvu, i društvo općenito, a što se očituje kroz različite stilove odjijevanja, pravce u muzici, umjetnosti, itd? Šta je to što će modernog čovjeka izvući iz krize duha, iz tog egzistencijalnog previranja, da li je to okrenutost religiji, ili nešto drugo?

Filipović: Mislim da je, onaj tip moderniteta, gdje se moderno smatra kao spoljašnje, gdje se prisvaja način odijevanja, govora, ophođenja – nešto što nije nužno ni potrebno. Treba moderan biti u duhu i mišljenju. Treba koristiti rezultate modernog mišljenja i nauke, kako bismo bolje upoznali život, svijet u kojem živimo, kako bismo bili sposobni da odgovaramo, jer ništa nije riješeno. Allah nam je dao pamet, udahnuo nam svjetlost duha, i time nam omogućio i oslobodio nas, da sami donosimo odluke, a i preuzimamo odgovornost, jer, ako bi se Allah Dragi dž.š., odlučio, da nam unaprijed sve odredi, onda smo mi lišeni svake odgovornosti, i za ono što radimo, i za svoje živote, i mi ne bismo bili „slobodni ljudi“, kako ljudi kojima je data sloboda mišljenja, što je božanski prerogativ. Zato je Bog rekao svome Poslaniku, Muhammedu a.s.,:“ Ikre“ , što ne znači uči ili ponavljaj, već, uči i proučavaj. Dakle, to je onaj modernitet koji je nama potreban – modernitet mišljenja, a ne modernitet ponašanja i odijevanja. Ja sam se protivio, kada su donijeli zakon o zaru 90-te godine. Ustao sam protiv toga, jer sam smatrao da je to pitanje slobode izbora odjeće, jer nema principa koji bi stao iznad prava čovjeka, da donese odluku o sebi. Prema tome, vesternizacija je agresija, u kojoj se želi nas lišiti bogatstva kulturnog, duhovnog iskustva, koje je preko 1400 godina stvarano, i koje je dalo velike kulturne i civilizacijske rezultate, a naljepše stvari u svijetu su nastale, u okvirima islamske kulture. A vezano za Nietzscheovu izreku da je Bog mrtav, ta izreka znači da odgovornost koju imamo, ne podrazumijeva da je Bog mrtav, niti da Boga nema, nego da Bog nije odgovoran za nas i za naš život, već da mi snosimo odgovornost, bez da se „krijemo iza Boga“ jer smo mi ti koji moramo donijeti odluke o sebi. A kako ćemo se odnositi prema tome, što je svjetski zapad, što pojam Boga i podrazumijeva – „Univerzalni Zakon“, koji određuje sve, to je pitanje kvaliteta našeg mišljenja. Nietzsche je uništio tu zapadnu metafiziku, i pokazao da je ona u cjelosti besmislena. Ona ista koja je proizvela ovaj svijet, iz kojeg se rodio „amerikanizam“, nasilje, teror, itd. U tom smislu, Nietzsche se može pozitivno razumjeti.

Mlađak: Gdje je mjesto bosanskih muslimana, da li se mi trebamo okrenuti Okcidentu, i islamskom svijetu ili je naše mjesto u Evropi i njenom kulturnom okruženju?

Filipović: Naše mjesto je u Evropi. Mi ne treba da zaboravimo da mi kontinuiramo onaj svijet koji je nastao na ovom prostoru nakon propasti Rimskoga carstva. Taj svijet koji je ovdje nastao nije bio etnički definisan, već je bio religijski, jer su stanovnici tadašnje Bosne bili različitog porijekla, bilo rimskih vojnika iz Perzije, Afrike, Germana i tako dalje, svi su imali svoje kultove, a mi imamo tragove njihovih kultova; u Jajcu imamo trag mitre, židovske spomenike, zoroastričke, itd. To je bila jedna miješana sredina gdje se desilo kad su došli Slaveni, a sa njima i Avari, da su Avari uveli ideju države, a Avari su se kasnije povukli, a ostali su Slaveni kao većinsko stanovništvo i nametnuli svoj jezik; mi u našem jeziku imamo tragove svih tih jezika. Kada je nastala bosanska država, kad su ti stanovnici zaključili da moraju formirati neku instituciju, neku organizaciju koja će štiti njihov život, oni su stvorili državu u kojo je bila garantovana sloboda vjerovanja i to je klasična Bosna, ta je Bosna već smetala kršćanstvu, jer je car Konstantin veliki proglasio kršćanstvo državnom religijom; ko vlada taj i nameće religiju; Bosna je bila izuzetak. Osmanlije su sa sobom donjeli načelo slobode vjere, u vjeri nema prisile, svaka Vjera knjige je legitimna, i sa time se vratilo ono što je bilo prije. Otuda se desilo da njaviše ljudi u Bosni primilo islam, islamizacija u Bosni bila je intezivnije nego u bilo kojoj drugoj pokrajini koju su Turci osvojili na Balkanu. To nas je učinilo posebnom zemljom, kulturno i pojavom. Evropska historija je bila historija kršćanstva, pogotovo od Ahenske deklaracije Karla Velikog, koji je rekao da Evropa mora biti kršćanska, onda je došlo do rekonkviste u Španiji, Portugalu, na Siciliji, Južnoj Italiji. Nas je spasilo to što je Osmansko carstvo postalo moćno, tako da smo se sačuvali. Nažalost, Evropa je istrajavala na tom antiislamskom principu, ali to nije moglo promijeniti činjenicu da smo mi, u Evropi, evropski narod, i da islam nije lokalna pojava nego svjetska. Kada Božiji Poslanik, a.s., na Oprosnom hadžu kaže: “Ja sam vam donio Allahovu vjeru, ni moju ni arapsku”, to znači svakom čovjeku na svijetu sam donio islam, i svaki čovjek treba da islamu pripada. Nema centra islama; mi imamo tri Sveta mjesta, Meku, Medinu i Jerusalem, ali nemamo centra. Al-Azhar je nekada bio naučni centar, te u Libanonu u kojem je bio jedan izvanredan univerzitet za arapski jezik, ali postojali su centri u Aziji, posebno u Indiji. Mi nemamo kome da se okrećemo, mi treba da se okrenemo sebi, i učvrstit sebe u svom islamskom identitu i bogatstvu kulture.

Mlađak: Šta je danas, generalno problem sa muslimanima? Znamo da su nekada bili na krovu svijeta, da su oni dizajnirali stvarnost, postavljali svoje standarde, međutim, danas to zapad kreira. O kojoj vrsti krize je riječ, da li je to intelektualna ili neka druga?

Filipović: Razlog je taj, što su muslimani postavljeni na jednoj najvažnijoj osovini svijeta, od Filipina do Mauritanije, i područja kao: Indonezija, Himalaji, Singapur, Pakistan, Kirgistan, Iran, arapske zemlje, Sjeverna Afrika. Muslimani kontroliraju sve, a svi ti narodi, Turci u Aziji, od Tadžikistana, Kazahstana, Turkmenistana, Kirgistana, Uzbekistana, Azerbejdžana – sve su to muslimanski narodi, koji su se nalazili na najvažnijim tačkama svijeta, kontroliraju najvažnije puteve, prolaze, resurse. A znate zbog čega je došlo do zastoja? Pa, Mongolska provala je zaustavila, tehnološki napredak islamskih naroda, i poslije njih, pošto je došlo do pomjeranja centra islamskog naučavanja i napredovanja u Španiji, onda je došla rekonkvista, pa potom i kolonijalizam. Muslimani su time zaustavljeni i izgubili su moć da se brane, a pošto smo na atraktivnim pozicijama, onda su nas kolonizirali, pa je Holandija uzela Indoneziju, Englezi Indiju, Francuzi i Englezi – Bliski istok, pa su čak uspjeli tada, da okrenu Arape protiv Osmanlija.

Mlađak: Šta kažete o stanju islamofobije u svijetu, i šta su njeni korijeni, po Vama?

Filipović: Koliko god oni nastojali da suzbiju islam, čak i vrlo drastičnim akcijama, naprimjer antiislamski karakter je imala i Bushova intervencija u Iraku, ono što je u Siriji napravljeno skoro, ne uzimajući u obzir karakter sirijskog režima, koji je bio loš, ali šta je bio cilj intervencije u Siriji? Pod parolom rušenja Bashara Al-Asada, da se ustvari želi zaustaviti mogućnost, da muslimanski narodi, odnosno narodi Bliskog Istoka osamostale i postanu politički faktor. To možete primjetiti na primjeru Turske, jer je ona bila najveća uzdanica NATO pakta i Amerikanaca prema Rusiji, prema negativnim utjecajima i prema Bliskom Istoku, a također i neka vrsta „tvrđave“ uticaja američkog. Ali kad su Amerikanci odlučili da izgrade Izrael, da od njega naprave najveću silu na Bliskom Istoku, te ga osposobe da bude nuklearna sila, naoružana, te da im omoguće držanje okupirane cijele Palestine, mimo svih rezolucija, onda im više nije bila potrebna Turska. Upravo su ti islamski režimi, bili instrumenti američke, britanske i francuske politike. Preko Afganija i drugih mislioca se postavljalo ovakvo pitanje – ako se raspadaju velike historijske tvorevine islamske, kao što su carstva, i ako je taj globalni duh kod njih odsutan, kako islam onda da se prilagodi činjenici, da nastaju nacionalne države među muslimanima? No, nije to plošno.. Islam je suviše velika i značajna pojava u ljudskoj historiji, da bi mu se prilazilo kao nekoj gotovoj stvari. To se mora proučavati stalno.

Mlađak: Primjetimo da teme koje se najviše šire medijskim prostorom jesu one nacionalističkog huškačkog karaktera; očito da Bosnu zapljuskuje novi val nacionalizma – koje je Vaše mišljenje i kako spriječiti da ovaj nacionalizam pređe u fašizam?

Filipović: Svaki nacionalizam ima tendenciju da pređe u fašizam. Načelo fašizma je krv i tijelo; nacija predstavlja tijelo zasnovano na krvnom srodstvu. Odatle proizlazi da niko ne može izvan toga biti bitan faktor. Međutim svaki nacionalizam, da bi ostvario ono što je njegova misija, a to da vlada narodom, pribjegava na kraju fašističkim metodama. U cijeloj Evropi došlo je do pokušaja rehabilitacije nacizma. Pošto se ponovo pojavljuje Rusija, Zapad je sklon da se ponovo stvori homogenzacija na temelju etničkog faktora. Nama su to podmetnuli, komunisti su izmislili predstavnike naroda, konstitutivne narode. Nikakvi narodi nisu stvarali Bosnu i Hercegovinu, ona je historijska tvorevina. Hiljadu i dvjesto godina  stara država, a osnovali je narodi? Koji? Gdje su ti narodi bili? Uzeto nam je pravo da odlučujemo sami o sebi. Mi trebamo da glasamo za ljude čistih ruku.

Mlađak: Odlazak mladih iz BiH, odnosno popularna sintagma „odljev mozgova“, je li to nečija strategija, ili je to jednostavno bijeg u „bolju sredinu“?

Filipović: Nije. To je posljedica lošeg rada naše države, ili nedostatka države. Mi nemamo državu, već organizaciju nekih ljudi, koji su na sebe uzeli prerogative dražave. Je li vi živite, kao običan građanin? Jesu li vas deložirali? Mene su tri puta, jer sam otvoren bio, protiv saveza sa Srbima i Hrvatima. Rekao sam Aliji, tada: “Zašto praviš sporazum sa najvećim neprijateljima islama i BiH, koji su nas tri puta do sada dijelili, ubijali, napadali i progonili, jer ćeš im dati vlast, legalizovat ćeš srpsku i hrvatsku nacionalističku politiku, time što ćeš joj dati moć u državi.  Prije Dejtona, 90-te godine je napravljen sporazum da se osnuje vlast. I kad je došla kriza, a potom i rat, rekao sam, da je najvažniji zadatak politike – da izbjegnemo rat, i da ne smijemo svoj narod izložiti stradanju, zato jer mi nemamo sredstva, nemamo podrške, što se najbolje pokazalo i u ratu 95-e, kad nam nijedna islamska zemlja nije poslala 100 vojnika u pomoć, a Srbi su odmah dobili svoju pomoć, kao i Hrvati. Politika je vještina vođenja. Međutim, otkud meni pravo glasa da i to kažem?! Za sebe tvrdim da sam pravni musliman, i nikada to nisam zanijekao. Bio sam član komunističke partije, uglednik, pa mi to mnogi zamjeraju, uz svu moju vjeru koju sam sprovodio. Međutim, ja sam podržavao jednu politiku, za koju sam mislio da donosi dobro nama muslimanima, jer nas je spasila od Četnika i Ustaša, a to ne znači da sam ja podržavanjem toga, ušao u jednu novu vjeru, koja se zove marksizam. Vjera i tradicija mojih predaka je osnovni grunt, na kojem ja stojim, a drugo, ja nikome nisam učinio zlo, a svaki dan činim neko dobro.

Mlađak: Vaša poruka mladima?

Filipović: Imamo briljantne mlade, koji u najgorim uslovima uspijevaju, a vjerujte mi, gora su vremena sada, nego pred rat, kad sam ja imao 13 godina. Ja tada nisam prekidao sa učenjem…Doduše, koja mama je na tome insistirala?! Dakle, tada je opasnost bila po život, ali danas je opasnost da se izgubi povjerenje u život, nada, uvjerenje da smo sposobni da napravimo jednu normalnu zemlju i život u njoj. A kad se izgubi to povjerenje, onda je čovjek izložen time, da ga vjetrovi nose, kao ove mlade ljude koji nemaju posla, vide razne nepravde. Osim toga, sve je degradirano, jer je velika razlika između učenja i studiranja. Znate li što su nama napravili sa ovom bolonjom? Oni koji su nam je nametnuli, oni su nas automatski definirali za budućnost, samo kao ljude koji će znati rješavati ono što su drugi smislili, jer mi sa ovim sistemom obrazovanja, nemamo potencijala da proizvodimo bilo kakvu ideju, rješenja i zamisli. Mislim da smo mi tu zakinuti. Nijemci, Francuzi, Italijani – niko nije htio taj sistem. Kod nas su nekad Univerziteti bili, glavni proizvođači nauke, što danas nisu, nažalost.

Komentariši

%d bloggers like this: