Hutba: Izazov intelektualcima – običan čovjek!

Autor: Bajram Dizdarević

Hutba, 23. 03. 2018., mesdžid Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu



Cijenjeni profesori i dragi studenti!

Bez obzira što se drugima nešto takvo čini prosto nevjerovatnim, pokazateljem nazadnosti, uzrokom inferiornosti muslimanskih društava, te atakom na ratio prometejskog čovjeka našega doba koji ne dozvoljava da ga se bilo kakvim metafizičkim obzorjima ograničava ili da se njegovi postupci u odnosu na jednu višu realnost daju okvalificirati pozitivno ili negativno, muslimani vjeruju svim svojim bićem da islam nije razlogom njihove dekadentnosti već da je to naprotiv pomanjkanje njihove privrženosti kur’ anskim idealima koje su oni bili dužni kontinuirano razvijati, odnosno konstantno vlastiti doživljaj religijskog genija podmlađivati i na taj način vlastitim egzemplarom neupitno potvrđivati relevantnost sakralnog Teksta. Muhammed Asad će kazati kako “uzrok intelektualnog, a time i duhovnog pada cijelog muslimanskog svijeta nije u navodnoj pretjeranoj “svjetovnosti” muslimanskih naroda nego, naprotiv, u nedostatku svjetovnosti – među njihovim vjerskim vođama: neuspjeh koji je rezultirao u postepenom otuđenju muslimanske vjere od muslimanske realnosti”.

Gore spomenutu konstataciju prof. Asada smatram izuzetno značajnom iz razloga što se reperkusije jednog takvog dihotomijskog, dvodjelnog pristupa fenemenu religijskog umnogome odražavaju na čovjeka našeg doba. S jedne strane imamo običnog čovjeka koji želi da živi vjeru in totto, ali je usljed različitih uslovljavanja kada su posrijedi kompetencije za takoreći jedno posve naučno bavljenje istom onemogućen, budući da mu je isto predstavljeno izuzetno kompleksnim, a ukazivanje ili posvješćivanje na nužno fragmentarno zahvatanje religijskog genija takvog čovjeka trajno obeshrabruje i na koncu uzrokuje nepovjerenje u one koji su takoreći ovlašteni da vjeru tumače, te, s druge strane, akademskog upošljenika koji na krajnje vješt način religijske istine teorijski razrađuje, no, iste ili ne dopiru do običnog čovjeka ili su mu skroz nerazumljive, što dovodi do jedne krajnje zamršenosti između onih koji bi trebali djelovati nadopunjujuće.

Prosto mi je nevjerovatno kako to da istinski odnjegovani intelektualci nisu u stanju da se “nametnu” običnom populusu, dok, s druge strane, totalno nesupstantivna priča o religiji i bilo čemu dobija toliko zamaha a da pritom nije u stanju da bitnije poljulja temelje egzistencije jednog čovjeka, donoseći mu time jedno posve drukčije viđenje Stvarnosti. Nadaje mi se samo jedan odgovor: intelektualci nisu u poziciji ili prosto ne žele na prostiji način verbalizirati ili pisati o sopstvenim zamislima ili viđenjima, vjerovatno i razložno, kako zbog toga sama semantička raskoš date problematike ne bi bila bitnije reducirana, ali, isto tako, s druge strane, običan populus nije u stanju da premosti najobičniju perceptivnu barijeru, kako se konačno više ne bi zadovoljavao priprostim pričama i ispraznim govorom. Ibn Arebi, k.s., nam otkriva da se nadnaravnost kur’ anskog izražavanja upravo krije u prostom ili jednostavnom govoru, Bog je to učinio računajući na sklonost većine ljudi da se zadovolji priprostim, a On im nije uskratio mogućnost da zadovolje minimum svojih intelektualnih ili religijskih pobuda. Međutim, kur’ anski Tekst zaodjeven je i u sebi smiruje tolika semantička obzorja da se njegove značenjske dubine nikada ne mogu dokraja iscrpiti. Dakle, u njemu su smirene sve neophodne duhovne postaje kojima se trebaju zaputiti svi oni koji se ne žele  priprostim zadovoljiti, koji sve, od Boga date potencijalitete uznastoje do perfekcije realizirati. Vjerovatno se u takvom načinu pristupanja krije rješenje kako bi se trenutačno nepremostivi jaz između intelektualne elite i običnog čovjeka uspješno mogao neutralizirati: govoriti jednostavno a da pritom taj jezik bude jednako tako bogat i raskošan, te da u sebi sadrži uvjek potrebnu i nikada u dovoljnoj mjeri prisutnu i ostvarenu, duhovnu supstancu koja će biti garant uspješne provodljivosti i percepcije samog govora.

Cijenjeni profesori i dragi studenti!

Zasigurno jedan od najproduktivnijih načina da se drugoj osobi približimo, osluhnemo njene potrebe, stremljenja, patnje, svakidašnja životna lomljenja, iznenađenja, te da, s druge strane, jednako tako i ono što nas mori, pritišće ili veseli podijelimo s drugim, jeste razgovor. Naravno, da bi takvo što bilo moguće neophodna je sposobnost prevodivosti unutrašnjih osjećaja u riječi, njihova verbalizacija, imenovanje, a takvo što sposobnost je isključivo čovjeka, te je upravo to ono, kako nas o tome izvještava Dragi Bog u Kur'anu, što čovjeka stavlja u povlašteniji položaj u odnosu na bezgriješna bića- meleke. Iskoristimo taj dar pravovaljano i promislimo o Božijim Riječima „Mi niti jednog poslanika nismo poslali osim na jeziku naroda svog“, te preporuci Božijeg Miljenika, alejhi- s- selam, da se ljudima obraćamo shodno njihovim umskim sposobnostima.

 

Komentariši

%d bloggers like this: