Piše: Rabija Arifović, studentica FPN-a u Sarajevu
Svijetla strano, lijepi Vratniče, evo kao nekad stojim na tvojim obroncima, kao nekad se divim prostranstvima Sarajeva. Gledam ga, moje Sarajevo, moja domovina, u ovom jutru okupana suncem. Zrake se prostiru po sokacima i mahalama, pa se prelamaju u mirnoj Miljacki i šalju zlatni odsjaj na istinsku ljepoticu, Vijećnicu, simbol ovoga grada, simobol prkosa i inata bosanskog. Dok dišem ovo sarajevsko jutro, osjećam se ponovo živom, dišem, dišem dušom, dišem moju Bosnu. I ovog jutra nas je zagrnula svojim plaštom ljubavi i brižnosti, baš kao što majka pod mirnim porodičnim krovom postupa sa svojim čaljadom.
Godine se nižu, ali moja sjećanja su čista i jasna, kao da još u njima boravim, kao da se maločas susretoh sa strahom od gubitka onog neprocjenjivog. Okovaše nas nespokojem, podijeliše barikadama, zapucaše nam na lijepi Bajram, ali na našu samosvijest, borbenost i ustrajnost nisu računali. Na plećima bosanskih mladića, čija srca bijahu ispunjena čistom, istinskom ljubavlju prema našoj domovini, majci, iznijela je Bosna svoju odbranu, kao velika porodica sačuvali smo ognjište. Naši najbliži, očevi, braća, prijatelji, krvlju platiše, ali nam u emanet ostaviše okrilje, utočište, sačuvaše nam domovinu. Neprijatelji pokušaše da nas poljuljaju, te uperiše svoje puške rušeći domovinu znajući da bez nje ni mi ne možemo bivstovati, znajući da je domovina temeljem naroda i nacije. A naša Bosna je krvavo i ponosno sačuvana, naša porodica ujedinjena, baštinimo je komponentom vjernosti, ljubavi i zajedništvom.
Naša kuća je na stijeni, često ugrožavana vjetrovima sa istoka i zapada, ali domovinska kuća je izgrađena na temeljima vjernosti, nade, nepresušne želje i molitve. Porodica smo, boravimo pod njenim okriljem, pod njenim krovom, i kroz njene prozore gledamo u beskrajne ljepote voljene nam Bosne. Naši dani, naši koraci, naš uspijeh i zadovoljstvo, naši poduhvati, ciljevi, želje i ambicije ne bi imali smisao i svrhu da bez osjećaja pripadnosti i bez topline zajedničkog nam doma živimo navedeno. Hodimo prostranstvima svijeta, koraci nas vode desno ili lijevo, ali joj se uvijek vraćamo. I dok nestrpljivo prilazimo vratima, Bosna ih srdačno otvara, grli nas emocijama, dok kahva i lokum već čekaju za sinijom kao simbol dobrodošlice djeci bosanskoj. Vrijeme nam nanosi iskušenja, plovimo životnim morima i nailazimo na nepredviđene stijene, ali kormilo našeg broda ostaje čvrsto, domovina je ta koja nam pruža čvrstoću.
I dok posmatram čaršiju, i staru ruždiju, kaldrmu, i Vratničku džamiju, mudrog efendiju, i ovu česmu, djecu koja veselo trčkaraju, i ašiklije, dok slušam cvrkut ptica, i žubor Miljacke, i sevdalinku iz okolne mahale, osjećam spokoj, zahvaljujem Svemilosnom na blagodati ove porodice. Sve ove su dijelovi skladnog mozaika kojeg nazivamo domovina. Bezbrižna buđenja, harmonična jutra, veseli dani, zadovoljstva u uspijesima, idiličnost prizora i naš rahatluk samo su mali dio onoga što živimo pod krovom domovinske kuće.
Probudimo našu svjesnost, porodica smo koja baštini krvave tekovine ali baštinimo i beskrajne ljepote, baštinimo jedinu nam domovinu. I kada se izgubimo u prostranstvima svijeta, ali i u prostranstvima duše ona je ta čija toplina i potpora su nepresušne i neizostavne. Dok ispraćam svoje misli koje na trenutak obasjaše moju nutrinu kao svjetlost lampe na svjetioniku, sa usana mi tiho poteče molitva, o Uzvišeni, sačuvaj voljenu nam Bosnu, ona nam je smiraj, putokaz, ona nam je babo i majka, ona nam je kuća koju kao upaljenu svijeću u emanet primismo, bez nje smo samo crne mrlje u prostranstvima Dunjaluka, zajednica smo, porodica, koja bez krova domovine ne može obitavati pod nebeskim krovom, sačuvaj nam je Uzvišeni, dušom je volimo i bez nje sebe ne vidimo.