Priredila: Ajla Džagadurov
“Bilo kako bilo, umjetnost sa svom svojom tananošću postoji i danas. Nju su narušavali pojedinci, mase, režimi, diktatori, narušavali su je i so called umjetnici. Svi oni su danas pod zemljom, režimi su nestali ili će nestati, a umjetnost i dalje pleše po našim srcima.”
Kant u knjizi „Kritika rasudne snage“ donosi tezu da je lijepo ono što je predmet općeg sviđanja. Međutim, to potiče još iz vremena kada je Aristotel raspravljao o tome šta je lijepo, nakon Platonovog učenja o svijetu ideja, ideji dobra, slikovitog prikazivanja spilje kao svijeta u kojem se mi trenutno nalazimo; trebalo se ‘eksperimentom’ prići problemu (zapravo trebalo je koliko toliko utemeljiti svoj govor). U razgovoru sa asistentom po ovome pitanju zaključili smo da određene stvari jesu lijepe mnoštvu, ali danas je mnoštvo postalo gluho za bitno, a kamoli za lijepo.
Bilo kako bilo, umjetnost sa svom svojom tananošću postoji i danas. Nju su narušavali pojedinci, mase, režimi, diktatori, narušavali su je i so called umjetnici. Svi oni su danas pod zemljom, režimi su nestali ili će nestati, a umjetnost i dalje pleše po našim srcima. Ona je poput tradicije koja se prenosi iz srca u srce, na listovima postojanja, kao zavičajnost i povezanost među ljudima krhkim u svim generacijama. U prilogu Vam donosim ono što ja zapažam kao kvalitetno, ono što nam grad Sarajevo nudi u mjesecu aprilu.
Drama
Sartr i u ovome mjesecu nudi bogati repertoar i koju god predstavu pogledate nećete se pokajati. Bilo da je to najuspješnija predstava „Ay, Carmela“, „Bio je lijep i sunčan dan“, Tajna džema od malina“ u režiji predivne Selme Spahić ili meni lično najdraža „Majstor i Margarita“ koja je okupila izvrsnu glumačku ekipu. Kamerni teatar 55, kao i prethodnih mjeseci, pruža svojim gledaocima izvrsne predstave, a za ovu priliku izdvajam „Žabu“ sa Emirom Hadžihafizbegovićem i Aleksandrom Seksanom u glavnim ulogama, također i „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“, dvije predstave nakon kojih je nemoguće izaći ravnodušan niti isti iz Kamernog teatra 55. Repertoar Pozorišta mladih je ovaj mjesec rezervisan za najmlađe, mada moram spomenuti svoju naklonost ovome pozorištu, budući da je on za mnoge nas bio prvi dodir sa umjetnošću.
Film
Repertoar pojedinih kina u Sarajevu potvrđuje činjenicu da je kino preraslo u nešto čega su se svi nekada pribojavali. Publika gleda filmove koji služe kao svrha sebi samima, eto, da se nešto snima, da se na nečemu zaradi. Iz ove priče moram izuzeti meni najdraže kino u Sarajevu- Kino Meeting Point. 5. aprila će Experimental Film Society predstaviti eksperimentalni film Phantom Islands, Rouzbeha Rashidija, koji po svemu što sam pročitala vodi publiku na putovanje istraživanja šta je to zapravo kinematografija, zapravo ide još korak dalje: šta ona može biti/postati. Od 12- 18. aprila biti će prikazan film „Niotkuda“, u režiji Fatiha Akina, film koji na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu nismo imali priliku pogledati na Metalcu, već u Skenderiji, zbog kiše koja tradicionalno prati ovaj Festival. Međutim ni to nije uspjelo pokvariti doživljaj nas kao publike i razgovore o filmu koji su trajali sve do završetka SFF-a.
Izložbe
Mjesec april započeo je izložbom fotografija Rona Haviva pod nazivom „Shadow of Memory“ u Vijećnici. Fotografije Rona Haviva odavno sa sobom vuku sve same pohvale, iz njih se crpe tamne, ali posve jake slike stanja stanovnika Sarajeva u ratnom periodu, a posjetioci su do 4. aprila mogli vidjeti i neke fotografije koje nisu imali priliku vidjeti ranije. Do 14. februara posjetioci Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine će imati priliku pogledati izložbu Romana Petrovića pod nazivom „Djeca ulice“. [1]
[1] Većina informacija je preuzeta sa web stranica navedenih sarajevskih pozorišta, kina i iz novinskih članaka.
