PROZA: Dah tajnosti i Postojanje nedodirljivog bića (TEKST+AUDIO)

Piše: Sabina Kacila

Recitira: Sabina Kacila


Dah tajnosti

Daleko od tebe, ali nikada ti nisam bila bliže. U jednom danu stotinu i prva misao si. Nikada sretnija, a nikada tužnija. Nije to jednostavnost koju je lahko prepričati. Ne bih bila čovjek time da ti kazujem koliko vremena imam za naše neostvarene trenutke. Zapitam se ponekada, čuješ li jak šapat, čuješ li riječi koje ne izgovorim… Niz lice suza kanu, kao polemika o onome što mi srce govori upravo sada. Upravo pišem tvoje lice, tvoj žamor koji nisam uspjela ni da osjetim. Nisam umrla još, epilogu moje tajnosti. Znamen moja pripade tebi nakon dugog vremenskog perioda. Saslušaj svaki dio koji izgovorih dok šutim i čut ćeš najsnažniji vrisak u meni koji je trebao biti najsretniji dio mene na svijetu, na kojem je samo prašina.


Postojanje nedodirljivog bića

Svakidašnjim ponavljanjem onoga što će se desiti, znala bih da je svaki nemir prouzrokovan inspiracijom koja me vodila od početka do kraja svakoga traga, već napravljenog, u mojoj konkretnoj pozadini mašte koja bi me vodila do odredišta i pokazivala ono što je vidljivo samo okom onoga ko će biti dio neprocjenjivog uzdaha. Sakralna karakteristika nadnaravnog bila je pojmljivost svijeta koji je bio naročito posvećen poglavici mog konkretnog aspekta pripadanja, do srži, bez ikakvog savjeta za oporu aromu magičnog trenutka. Ne prepričava ljubav, jer se ljubav ne da prepričati, ljubavnu zanesenost i ljubavno ograničenje koje postaje spontano i agresivno i strastveno… Nakon nadomjeska bivanja prošloga vremena uz gledanje oka dva koja su davala izravno obraćanje mojoj alternativi preobraženoj na način kakav samo sudbonosno biće razumije. Nailazeći na direktan govor onoga koji voli, one koja voli, poenta je o jednoj bogatašici koja je dobila na dar sudbinskog čovjeka, vrijednog truda, neznajući da će vječni rival postojati i nakon nestanka sa ovoga svijeta. Sačekavši ono što sam dugo željela, nađoh sasvim slučajno, što neću pustiti ni sada, niti dati oduška, a ni tada kada se linija svijeta sažme u dva pravca pripadanja nedodirljivog postojanja eventualnog bića.