Na Dan bijelih traka: Bijela duša šehidska

Piše: Ajdin Halilić


Gledam Sanu kako teče, toplo je napolju, pijesak vri, ali mama ko mama, još mi ne da da se idem kupati na Sanu, eh kako bih samo poželio da skočim i zajedno sa Erminom takmičim ko će prije na drugu stranu stići. Mati me uvijek sa strahom ispraćala na rijeku, boji se, da ne bih upao u vir, njezin zabrinuti pogled pratio me do kraja naše mahale. Najljepša sjećanja moga djetinjstva, upravo su se zbila na tih nekoliko metara ulice, igra futbala, žmire, trčanja, sve bi to prekidao mamin glas kako iz kuće me doziva da se vratim, jer je akšam nastupio, moj život je bila je moja mahala. Na kraju mahale bila je nanina kuća, često sam išao kod nje, i danas sam je htio iznenaditi. Došao sam kod nje i zatekao je na postekiji, držala je svoj bijeli ćabenski tespih u ruci, i skrušeno, šaputala molitvu. Kad je nana završila okrenula se meni: „Ne da nana unuka svoga nikome, jesi ‘l reko mami i babi da′š doć′?“ Još od malena sam bježao od kuće nani,  jer me nisu uvijek htjeli njoj odvesti, tako da sam ja nekada uzimao stvari u svoje ruke, bolje rečeno noge i pobjegao bih. Nana bi me uvijek zabrinuto, ali radosna dočekala i odmah pitanje: „Reci jes'l ti svojoj nani gladan?“ A nanina hrana, nigdje je nema, posebno sam volio kad napravi kljukušu, niko ko nana nije je znao napraviti. Dok smo sjedili zazvoni nanin stari telefon, javi se, babo zove, pita jesam li kod nje i uz to želi znati od nane bili ovih dana noćila kod nas.

Nisam ni znao šta se događa ovih dana, ljudi su bili zamišljeni, došaptavali se, atmosfera bila je drugačija nego inače. Za nas djecu se život nastavljao tih dana normalno odvijat, a stariji su sve više vremena provodili prateći vijesti. Babo je sa mamom prije govorio da bi se trebali prebaciti u Zagreb kod strica, ovih dana, dok je ovakva situacija u Bosni, mama nije htjela ići, nadala se da neće biti ono najgore. Meni sve to nije bilo dobro jasno, ni tog dana, babo je došao po mene i nanu i otišli smo kod nas kući. Nakon dva dana situacija se potpuno promjenila i ja sam shvatio šta se događa, u Prijedoru se počelo pucati, na radiju stalno govore o žrtvama, očito da je rat je došao i u grad na Sani. Svi smo sjedili oko radija na baterije, jer je odavno i struje nestalo u muslimanskim kućama u Prijedoru. Spiker radija Prijedor govori o napadu muslimanskih mudžahidina i o muslimanskim ekstremistima i onda reče:

“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosiće teške posljedice”.

Nana i mama počeše plakati, i ja sa njim, strah nas, šta smo to skrivili, kome? Babo smirije nas, kaže da će biti sve uredu, i reče nani da uzme bijeli čaršaf na kojim je razvijala pite i stavi na prozor. Napolju se još čuju pucnji,  strah se osjetio u zraku. Svi smo taj dan otvorenih očiju proveli noć. Dan nakon toga krenuo je babo do Merhameta, pošto nam je nestalo zaliha u kući, poveo je mene, a i pošla je  nana sa nama, da bi mogla zadužiti i za sebe hranu koju bi kasnije podjelili. Nakon nekog vremena iza raskrsnice, zaustaviše nas dvojica bradatih, naoružanih, ljudi u vojnom odjelu. Jednog sam prepoznao, bio je to Nikolin otac. Znao nas je voziti na utakmice da gledamo kako igra Rudar. Onaj drugi kojeg ne znam, reče: „Kuda!?“ Babo drhtavim glasom odogovori: „Krenuli po brašno!“ „Kakvo brašno?“ Babo mu ponovo odgovori „Za djecu“, a Nikolin će otac na to: „Nema ovdje za muslimane brašna, sve je sad srpsko i naše, i Sana je naša, nećete se vi više avdesit u njoj“. Nana poče molit da nas pusti, a vojnik će: „Začepi babetino stara!“ „Gdje je malom traka?“, babo na to „Pa dijete je“ A Nikolin otac: „Danas dijete, sutra Alijin mudža'edin!“ Nana tad poče plakat kao nikad do tada; ni kad je did, rahmetli, preselio nije tako plakala „Pustite te ga, uzmite mene staru, pustite ga!“ –  a oni će „Nemoj da drečiš, beži i ti i to kopile, a ti stari ostaješ sa nama!“ Uzeše babu da udaraju po leđima, a on pade na zemlji, ustade, a ovaj povika „Veži mudža′edina, dok kombi za Omarsku ne dođe!“ Nana plačući moli da ga puste, a oni „Trči babo, streljat ćemo sve vas troje ako ne odeš; taman, srpski je troje ubiti“ Od tada za mene počeše dani neizvjesnoti, tuge, plača, ne izlazeći mi sa očiju prizor moga babe kako je svezan za drvo.

Dobili smo naredbu za deložaciju. Mama, nana i ja smo morali bježati, pokupili su nas u autobuse i odvezli u Travnik, bilo su to najteži dani moga života, babe nema, nema mog Prijedora, nema rijeke Sane. Tuga, jad i čemer su zavladale našom porodicom. Nana je često dovila za babu i plakala, nadajući da će ponovo vidjeti lice svoga djeteta.

Poslije nekog vremena saznali smo za strahote koje se događaju. Nana je ovih dana više puta padala u nesvijest, babin život je neizvjestan. Svi su u kampu plakali, kada su saznali da su ubili Sulejmana-ef. i njegove džematlije iz Čarakova, na najmonstruozniji način, zamotali u tepihe i zapalili u džamiji. Pitam se kako ti ljudi mogu to učiniti, šta bi sa Nikolinim ocem, kako se promjeni, kako čovjek se pretvori u monstruma, i zašto mog babu? Nikada nikoga nije uvrijedio, svi su ga volili, bio je poznati brico u gradu, zašto?

Još me u snovima proganjaju te scene. Sanjam babu, nanu, mamu, sjedimo ispod vrbe na Sani, smijemo se, ja pokazujem kako znam dobro plivati, ali onda dođu dvojica ljudi i počnu da  babu udaraju, a jedan me drži pod vodom, i ne da mi da izronim, i tako se sav mokar iznova budim iz košmara. Nana me vodila da salijevam stravu, ali ništa ne pomaže, opet isto, opet babu tuku, a mene guše. Nakon nekoliko mjeseci saznali smo da su logaraši iz Omarske koji su preživjeli torture, prebaćeni na Manjaču. Nema vijesti o babi. Za neke kažu da su ubijeni, za neke da su živi. Jedan logoraš kaže da je vidio babu na Manjači, drugi se sjeća samo da ga vidio u Omarskoj, a njega nema.

Nakon rata vratili smo se ponovo u Prijedor, ali ne u onaj isti prije rata, već drugi grad, bez duše. Babo se vodi kao nestao, iako smo znali za istinu i da je ubijen, kad bi god vidio čovjeka u kariranoj košulji da ide, a babo je volio da ih nosi, zagledao sam se da nije on. Odrastao sam kao šehidsko dijete, sa mamom i nanom. Nana je umrla kad sam završio srednju školu, nije dočekala da se babo vrati, čudan je život ljudski, kao što Azrail zaplakao nad sudbinom majke koja je umrla ostaveći dva sina na dvije obale, ne uspjevši da ih spoji. Isto tako mislim da je znao zaplakati ili su mu suze navrle nad majkom Prijedorčankom koja umire. Prazna, čak ni sinove kosti ne videći.

Vrijeme je prolazilo, maturirao sam, završio fakultet,  oženio se, osjećajući veliku prazninu zbog toga što tim trenucima nije prisustovao moj babo. Dok druga djeca sa svojim očevima igraju, smije su, slikaju, ja sam samo nijemo, gutajući suze, gledao. Najteže je bilo za bajram, nema babe, njegove ruke da je poljubim, ramena da ga zagrlim. Sada imam dva prelijepa sina i kćerku, volim ih isto kao što je babo volio mene, kažu da ličim na babu, izgledom i ponašenjem. Uvijek me raduju te usporedbe. Često zamišljam da je babo živ, kako bi se radovao svojim unucima, kako bi se smijao njihovim prvim koracima, vodio ih na rijeku, učio plivati. Zamišljam i plačem.

Jednog dana mama kaže da je čula da su otkrili novu masovnu grobnici na Tomašici gdje sam znao ići igrati fudbal sa prijateljima. Sad strijepimo. Zvoni telefon, zovu me iz Šejkovače, kažu da su pronašli kosti sa DNK koji odgovara babinom i da u srijedu dođemo na identifikaciju. Bio je ponedjeljak, nikad duža tri dana u mome živote od pada Prijedora. Odlazimo mama i ja, u bijeloj vreći iste boje kao ona traka što je babo nosio ili nanin čaršaf, treba da se nalazi babino tijelo, polako otvaraju vreću, plačem, jeste babo, prepoznajem njegovu kariranu košulju koju već preko dvadeset godina sanjam.

Danas, stojim sa sinom kraj bijelog nišana moga babe, objašnjavam mu kako tu spava njegov did kojeg nikada nije upoznao. Ispod bijelog nišana bijelog kao Sulejmanova ahmedija, kao ćefin, k'o nevinost stodvoje ubijene djece, kao šehidska duša,  kao bijela traka.

Komentariši

%d bloggers like this: