Vidjeti ramazan srcem: U društvu sa prof. dr. Samirom Beglerovićem

Razgovarale: Lejla Omerović i Ajla Džagadurov


 

Mlađak: Kakav čovjek treba da izađe iz ramazana, sa kojim obnovljenjim elementima unutar sebe? Šta treba da radi tokom godine da bi se to što je obnovio zadržalo u njegovom životu?

Čuo sam jednom prilikom na jednoj hutbi rahmetli hadži hafiz Hadžimulića da ko obavi hadždž ne može se vratiti isti. Analogno tome, ono što je govorio rahmetli efendija Hadžibajrić, Abdulkadir Gejlani ranije, po mom mišljenju, ne kažem da sam ja to postigao, ali mislim da je to način kako treba pristupiti. U jednoj predaji  se kaže da je Ramaḍān jedno od Allahovih lijepih imena. Tako da to iskustvo kada se Uzvišeni Allah dž.š. u tom mjesecu objavljuje pod jednim imenom kojim se nikad ne objavljuje u ostalih 11 mjeseci, mislim da bi to suština trebala biti: otvarati srce prema manifestiranju tog Božijeg lijepog imena. To je jedinstvena prilika, analogno: tačno je da neko u ramazanu ne bi trebao da bude isti kao ranije, ali mislim da nije neki pokazatelj strogo vanjski nego uvijek polazi od nutrine i to otprilike onako u kojim okvirima se ja u svojim dovama krećem.

Mlađak: Na koji način jedan musliman treba da iskoristi vrijeme u ramazanu, možda da se ograničimo na studente koji idu na praksu i koji ipak treba da se posvete unutrašnjoj dimenziji, da se osame pred Gospodarom u toku ovog mjeseca?

Mislim da bi trebalo biti tako s tim što studente možete podijeliti u dvije grupe, jedni su oni koji su angažirani u mjesecu ramazanu i jedni koji nisu. Oni koji nisu bit će u prednosti jer će imati više vremena za sebe. S druge strane oni koji su angažirani jako je teško u svim tim obavezama pronaći vremena za sebe. Najčešće je to angažman na teravijama, pa onda mukabela, mekteb itd., tako da ovo će biti jako kontraverzno što ću reći, ali mislim da je u nekom smislu onaj ko je angažiran u jednom manje povoljnom položaju.  Nisam siguran koliko je, zbog jednog takvog ritma, moguće naći prostora za sebe. U svakom slučaju poenta jeste ono što ste vi rekli: da se u mjesecu ramazanu čovjek  zaista treba sebi okrenuti.

Mlađak: Kako funkcionira  kozmički zikr u prirodi i čovjek unutar njega kada se potpuno posveti ramazanu i preda Bogu kao nikada prije; kako on funkcionira zajedno sa ostalim bićima u toj sveukupnoj slavi?

Ukoliko čovjek uspije da to ostvari onda jednostavno vidi taj sklad, harmoniju u prirodi. Ako ne uspije sve se svodi na neko naše prepoznavanje kao kada se kaže 27. noć ­ mi se orijentiramo prema izvanjskim pokazateljima. Mi tražimo koja je to blaga noć u zadnjoj trećini u kojoj se posebno osjećamo itd., i onda često u tom traženju zapostavimo sebe iznutra. To je nešto što se događa možda konstantno u čovjeku, suspendira, dok mi gledamo šta se to događa vani. Mislim da je to prilika u mjesecu ramazanu, da se nije nužno orijentirati samo po onome što do sada znamo, već jednostavno tragati za novim odgovorima. U tom smislu se taj događaj viđenja općeg sklada jednostavno treba srcem vidjeti, ne očima, teško da se može na uobičajen način na koji mi doživljavamo svijet prepoznati, već prvenstveno srčanim vidom treba ustanoviti, osvjedočiti se u taj sklad.

Komentariši

%d bloggers like this: