“Džehva” u našem ognjištu

Piše: Hasan Hasić


“Ruho u kojem zatičemo Džehvu je čisto, zanosno i osvaja. Bez neukusnih egzibicija. Odmjereno i pristojno. I podsjeća nas. Na što?”

Vrijeme tranzicije obično dovodimo u vezu sa društveno-političkim i socio-ekonomskim prilikama, a ne čudi, jer smo bližnji i djeca takvog vakta. U tom smjeru teku naše javne polemike i svagdašnja sašaptavanja. Često banalno i suženo, i k tome još uvećano neznanjem – teško se oteti takvom dojmu. Dakako, nasljednici naših avlija pitat će se gdje su plodovi. U tom višegodišnjem kolopletu, i opravdano i neopravdano, promiče nam što šta. Bez nabrajanja, primjera radi, muzička kultura. Ne pristajem uz stav da se umjetnost drži podalje od toka života, na marginama svakodnevnice, tobože, jer je prioritet fizička egzistencija. Naprotiv, oni se međusobno uključuju. Umjetnost, u svojoj naravi, pretenduje da osvježi smisao za ljepotom, da raspali ljudsku prirodu dobra – ona cijeni život i čovjekovo težnju boljem i plemenitijem, njegovo narastanje u neprokinutoj harmoniji. Magistra vitae je susreće kao jednog od glavnih stubova kulture i civilizacije. Činjenica da je mnogo puta umjetnički gen demoniziran od samog umjetnika, te time i zloupotrijebljen u čak i cilju ubijanja ili pak širenja pogubnih ideologija, govori o snažnom elementu umjetnosti. Stoga, i shodno njezinoj iskonskoj težnji, nije li umjetnost tu da donese snažan zamah u očuvanju imena, identiteta, kulture i države? Itekako.

U akšam prvog dana kurbanskog Bajrama, zatekli smo (ili je nas zateklo?) premijeru pjesme Džehva, Armina Muzaferije. Istu noć je oduševila publikum. U najavi, saznali smo da je Armin smatra svojim najozbiljnijm projektom u svojoj dosadašnjoj karijeri. U svakom slučaju nije iznenadilo da Armin umije takvo što. Samo, sada se nadmašio. Imao je i čime. Na megdan je, između ostalog, izazvao divnu priču iz naroda, i tekst Džemaludina Latića – u jednoj cjelini, i odvojeno.  Sumiramo li, to je za Armina i njegov tim značilo da na svojim plećima moraju iznijeti duh vremena i naroda, te umjetničkim senzibilitetom brižljivo ne oštetiti ni ljusku ni nutrinu. Ruho u kojem zatičemo Džehvu je čisto, zanosno i osvaja. Bez neukusnih egzibicija. Odmjereno i pristojno. I podsjeća nas. Na što? Da pripadamo jednom vremenu i mjestu; da nismo stranci; da se rađamo i umiremo u svojoj tradiciji; i da na ovoj vjetrometini imamo šta o/čuvati.

Priču u tekst pretače Džemaludin Latić. Daje joj snagu i čini je življom. Njena autentičnost koju je jezik jednog naroda očuvao, zahtijevala je i autentičan jezički prilaz tekstopisca. Znano je da to Latić može, jer i njegov dosadašnji opus ostao je vjeran bosanskom jeziku. Ni Džehva ne odstupa. Njegov istančan osjećaj za vers daje joj svojevrsnu sigurnost u njenom obitavanju i na hartiji i u Arminovom glasu. U dvanaest stihova ove pjesme,  on je sačuvao svu suptilnost sevdalinke kojoj ima ličiti. Iako se čini da se i samim motivom to postiže, ipak, i njegovi pravovremeni tropi uprežu takav potencijal.

Ispitujući, primjećujući i upoređujući, možemo govoriti i o vrstama muzike, i tome ko šta i koliko preferira. No, govoreći o snažnim elementima umjetnosti koji se teže ovjekovječiti u muzici, kako bi kroz nju očuvali svoju težnju uzvišenim vrijednostima, dolazimo u koliziju sa kičom i šundom, svojstvenim određenoj muzičkoj liniji, koja kao takva ostaje pogodna sveopćoj komercijalizaciji. Tako, nalazimo Džehvu i tekstom i melodijom, kako stoji nasuprot svega onoga što je takva muzička linija uprostila, banalizirala i ogolila. U tome je sunovrat muzičkog uha koje više nema želje da upregne duh i misao.

Konačno, Džehva je i svojevrstan fenomen koji, u umjetničkoj areni, nadvladava, ali i pokazatelj gdje smo zatajili. U današnjem vremenu, vakum ne opstaje. Neko će ga popuniti. Je li “Džehva” početak velike priče, bilo Arminove ili koga drugog, i na nama je, ali je svakako pokazala da je tlo od Mošćanice do Save, a i ono neopjevano, plodno.

Komentariši

%d bloggers like this: