Film Asghara Farhadija: Everybody knows


Piše: Ajla Džagadurov


…treba ponoviti da je bjelilo papira nemoćno prodrijeti u doživljaj pojedinca jednog ovakvog stvaralaštva koji predstavlja značajan dio iranske kinematografije. One kinematografije koja bukti nepresušnom inspiracijom, a ipak  je tako nemarno zapostavljena da se takav postupak može smatrati zločinom.

Činjenicu da Asghar Farhadi snima film sa poznatim glumačkim parom, Penelopom Cruz i Javierom Bardemom, nadmašila je vijest da će sarajevska publika imati priliku pogledati film na 24. Sarajevo Film Festivalu te da će se velikan iranske kinematografije javiti u ulozi predsjednika žirija u kategoriji za igrani film. Everybody knows ili Todos lo saben započeo je kao vizija koju je Farhadi predočio Penelopi prije pet godina. Odvažiti se snimati film na drugom jeziku nije za Farhadija novo iskustvo budući da je 2013. godine snimio film u Francuskoj pod nazivom The Past. Ipak, kako priznaje, nije mu bilo lako prodrijeti u španjolsku kulturu. Olakšavajuća okolnost su mu bile sličnosti između dva naroda, španjolskog i iranskog, „poput temperamentnosti i obiteljske povezanosti“.[1]

Još od filma Dancing in The Dust Farhadi nas je navikao na surovost naših svakodnevnih života, tragičnost naše realnosti. Javier Bardem prodire duboko u Farhadijevo stvaralaštvo kada kaže da nam režiser na jednoj dubljoj razini prikazuje i traži od svojih likova upoznavanje samoga sebe i propitivanje naših odnosa/veza sa drugim ljudima oko nas. U prethodno navedenom filmu glavni lik, Nazar, prisiljen od strane roditelja na razvod od voljene supruge Rayhaneh, tražeći dupli posao kako bi otplatio mehr završava u pustinji sa starim čovjekom koji sakuplja otrov od zmija za zaradu. Nazarova tortura je upravo ono što mu daje priliku da upozna samoga sebe, u pustinji bez igdje ikoga i sa čovjekom krajnje suprotne naravi. Njegova tvrdoglavost i neprestana potreba za razgovorom predstavljaju njegov životni grč: odvojenost od bliske osobe i nesposobnost koju osjeća još od života sa roditeljima. Kraj filma oslikava zamjena karaktera: Nazar nauči šutjeti, a starac otvori svoju izmučenu dušu i po prvi put pokazuje bilo kakvu emociju: plače; glavnom liku biva odsječen prst na kojem je nosio vjenčani prsten što oslikava fizičku i duševnu amputaciju voljene osobe iz njegove duše.

Trebalo je na samome početku zaključiti da Farhadijevi filmovi neće imati sretne završetke. Kiarostamijev proces ogoljavanja realnosti, iznošenja svih metafora publici i postavljanje istih jedan na jedan Farhadi je doveo do savršenstva pokazujući nam da je realnost i obična i fascinantna i tužna i sretna i bolna toliko da se zauvijek urezuje u život i stvara neraskidivu povezanost sa ljudima koji se nalaze u našem životu. Njegova neprikosnovena navika da nas uvede u život svojih likova u periodu kada su se već mnoge stvari dogodile i da nas navede da ih toliko zavolimo kao da smo mi dio njih i oni dio nas jeste ono što očarava kod Asghara. Možda smo baš zbog toga frustrirani na njega što uzima tako čiste, nevine likove i iritirajući bolnu prošlost dovršava njihove sudbine. Dalo bi se razmišljati o tome da njegovi filmovi nemaju niti početak niti kraj. Možda predstavljaju jednu epizodu nečijeg života gdje se prošlost odveć desila, a budućnost je nesigurna i ostaje nedokučiva kao i naša vlastita. Naposljetku, Farhadi doista portreira realnost kao takvu.

Još jednom treba ponoviti da je bjelilo papira nemoćno prodrijeti u doživljaj pojedinca jednog ovakvog stvaralaštva koji predstavlja značajan dio iranske kinematografije. One kinematografije koja bukti nepresušnom inspiracijom, a ipak  je tako nemarno zapostavljena da se takav postupak može smatrati zločinom.

Rad na Sarajevo Film Festivalu, posebno na sofisticiranijoj poziciji, nudi priliku za osluškivanje šta sarajevska publika, ali i turisti imaju reći o filmovima, pa su mi tako „klijenti“ znali doći prestravljeni ili duboko potreseni određenim filmom. Dalo se primjetiti kako film može izvršiti fizičku i psihičku torturu nad gledaocem. Nakon Farhadijevog filma pjevušila se muzika koja nam nikako nije mogla napustiti misli. Očaravajuća Nella koja se pojavljuje u samome filmu i Javier Limon uradili su fantastičan posao. Upravo je muzikom i glasom predivne Nelle Farhadi uspio prikazati španjolsku kulturu čemu doprinosi nadasve haotična scena vjenčanja Laurine (Penelope Cruz) sestre. Vjenčanje je ono što je na prvom mjestu i okupilo ovu porodicu nakon nekoliko godina razdvojenosti. Daljnjim razvojem saznajemo o prošlosti Laure i Paca (Bardema) i o njihovoj ljubavi koja je prekinuta Laurinim odlaskom.

 Farhadi je sarajevsku publiku upoznao sa načinom svoga rada gdje on malo otkriva glumcima o glavnoj temi filma, a govori im o prošlosti njihovih likova i međusobnim odnosima. Javier Bardem imao je zadatak glumiti dijete zarobljeno u tijelu odrasloga čovjeka, a Penelopa vučicu kojoj je otuđeno jedno njeno čedo. Upravo zbog toga glumica u jednoj od scena ispušta gromoglasan jauk, poput vuka, kako bi prikazala tu simboličnost.  Neizbrisiva scena kada Paco, saznajući da je Laurina kćerka njegova, gleda u svoj vinograd i imanje u potpunoj tišini prikazuje njegovu žrtvu čitavoga svoga svijeta kako bi spasio život Irene.

Sat u kuli u kojem su urezana imena Laure i Paca, gdje se sada krije njihova kćerka Irene sa lokalnim mladićem, nekoliko dana roka za isplatu novca, Pacovo predavanje o tome kako je za dobro vino potrebno vrijeme i mnogi drugi detalji prikazuju zatočenost likova u vremenu koje ih prožima i zatvara u određeni okvir. Farhadija je, kako i sam kaže, za ovaj film inspirisao događaj iz djetinjstva gdje bi on posmatrao pticu koja izlazi iz sata i propitivao sličnost njene zarobljenosti u satu i naše u vremenu. Upitan zašto je pošteni Paco taj koji na kraju filmu ostaje bez ičega Farhadi je odgovorio da je takva priroda tragedije. U njoj se uvijek nešto gubi.[2]

Iako je bio lični favorit mnogih, Everybody Knows nije osvojio Nagradu  publike te je pobijedio film redateljke Nadine Lebaki: Capharnaum; film koji je četvrte noći festivala rasplakao i muškarce, ostavljajući nas da tumaramo bučnim Sarajevom, očiju budnih ka iluziji raskošnog života koji živimo daleko od dva djeteta koja spavaju ispod mosta. Film koji nam je zauvijek urezao  scenu mlijeka i suza koji padaju niz majčine grudi i stomak dok u zatvoru jeca za svojom bebom.Everybody Knows neće moći biti prikazan u Iranu zbog žestoke politike cenzure, ali nas raduje činjenica da je Farhadi najavio povratak u domovinu i potencijalni sljedeći film u Iranu. Na kraju se trebamo podsjetiti na tekst Hamida Dabashija u kojem konstatuje: „Between Iranians and their cinema thrives a love affair: Every film that a gifted Iranian filmmaker makes is a love letter to their people, and they return it in kind, with the joy and ecstasy of sharing in their global celebrations.“[3]


[1] Intervju sa Farhadijem koji je objavljen u Žurnalu 24. Sarajevo Film Festivala.

[2] Parafrazirano iz razgovora sa Farhadijem u sklopu programa Kafa sa… na festivalskom trgu.

[3] https://www.aljazeera.com/indepth/opinion/2012/03/20123584823523724.html

Komentariši

%d bloggers like this: