U susret Mevludu (I): Poslanikov sunnet između teorije i prakse

Piše: Ajdin Halilić


Često vidimo kod nekih skupina da zanemaruju kontekst u kojem Poslanik, a.s., izriče svoje hadise i primjenjuje svoj sunnet. Ljudi bez imalo propitivanja, tumačenja, kontekstualizacije prakse Božijeg Poslanika, a.s., njegov sunnet predstavljaju kao retrogradivni način života u 21. vijeku.

Ličnost Muhammeda, a.s., predstavlja najbolju paradigmu načina života za svakog čovjeka. „Prvostvoreni Ahmed“ je onaj u kome su se utjelovile sve pozitivne osobine koje je Bog posudio ljudima. Već od samog početka njegovog poslaničkog djelovanja rana muslimanska zajednica uzimala je njegove postupke za uzor u svome ponašanju. On je onaj, koji je svoje osmjehnuto lice okretao svima, ne uzimajući u obzir da li je neko siromašan ili bogat u duhovnom ili materijalističkom smislu. Sam Kur`an potvrđuje da se u načinu Poslanikovog, a.s., života nalazi božansko nadahnuće i najljepši uzor za svakog onoga ko u Boga vjeruje i za onoga ko islam prihvata kao svoj način življenja.

Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga ko se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.[1]

Prema kur‘anskome tekstu, pokornost Poslaniku, a.s., znači istovremeno i pokornost Bogu dž.š., jer Poslanikove, s.aw.s., radnje u najvećem broju slučajeva nisu produkt njegovog ljudskog razmišljanja i djelovanja, već same božanske intervencije.

On ne govori po hiru svome, već je to objava koja se obznanjuje.[2]

Bog njega šalje čovječanstvu, kao onog koji će popraviti društvene devijacije i ljudski rod izvesti na ‘pravi put’. On je svoju misiju ispunio, a svoje poruke nama ostavio da se njima koristimo. Sam Bog nam obećava, ako Njegov put, koji je osvijetlio Muhammed, a.s., budemo slijedili, ni za tugu, a ni za strah nećemo osjetiti.

Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj koji bude slijedio uputu Moju, neće zalutati i neće nesretan biti.[3]

U njegovom vremenu, arapski narodi su bili dotakli samo dno primitivnosti, ubijali i zlostavljali žensku djecu i žene, vršili krvnu osvetu, mučili robove, vodili ratove između sebe, obezvrjeđivali siromašne. Takvi su bili da ih ni jedna osvajačka ruka nije htjela pokoriti.

Dolaskom personifikacije Božije milosti, ova civilizacija će za kratko vrijeme svijet vratiti na tračnice napretka, koje su okovane znanjem; prvim imperativom kojeg je u polog dobio pečatni Poslanik, a.s., ali u isto vrijeme ne zanemarujući univerzalne principe truda, odgovornosti, ljubavi, pažnje, blagosti i druge, koje je on propovijedao.

Razvojem moderne tehnologije i lakšim načinom štampanja knjiga, nikad kao danas muslimani nisu mogli zaviriti u riječi Božijeg Poslanika, a.s., sve hadiske zbirke su prevedene na bosanski jezik, na internetu možemo naći bezbroj predavanja koji govore o Poslanikovom, a.s., životu, svaki hadis se može provjeriti, na najkraći način doći do njegovog lanca prenosilaca i stepena njegove vjerodostojnosti. Postoje knjige napisane tako da hadisi Božijeg Poslanika budu razumljivi svima, od djece koja tek mogu neke stvari da shvate, do onih starijih.

Nažalost, danas možemo primjetiti neke negativne stvari, koje se upravo vežu za način shvatanja i tumačenja prakse Poslanika, a.s., među muslimanima. Često vidimo kod nekih skupina da zanemaruju kontekst u kojem Poslanik, a.s., izriče svoje hadise i primjenjuje svoj sunnet. Ljudi bez imalo propitivanja, tumačenja, kontekstualizacije prakse Božijeg Poslanika, a.s., njegov sunnet predstavljaju kao retrogradivni način života u 21. vijeku.

Često uzimajući određene radnje, koje su vezane za vrijeme i mjesto života Poslanika, a.s., i dijelove arapske tradicije koje je on primjenjivao u svome životu, a za koje on nikada nije rekao da predstavljaju obavezu za vjernike, koje trebaju uzeti  kao normativ u svome ponašanju, a zanemarujući univerzalne  i logičke poruke za koje se on, a. s., zalagao kroz cijelu svoju poslaničku misiju. Poslanik, a.s, za sebe kaže: „Poslan sam da usavršim moral kod ljudi.“

Poslanik, a.s., u tome vidi svoju funkciju u popravljanju morala kod ljudi, tj. da muslimani budu oni koji će se prepoznavati po svome ćudoređu, koji će biti na vrhu svih pozitivnih dešavanja, oni koji će biti pokretači pozitivnih promjena. Onog momenta kada su muslimani pogrešno poredali prioritete nastali su i problemi, kada su prvo učili svoju djecu arapskom pismu, a ne lijepom odnosu prema starijim, kada im je bilo stalo da djeca poznaju što više kuranskih poglavlja napamet, a ne da ih nauče kako ih primjeniti u svome životu, kad se muslimansko školavanje svelo na puko učenje činjenica napamet, a ne na primjenu istih, nastale su ovakve devijacije kakve imamo. Zato smatram da je došlo vrijeme da muslimani pređu sa teorijskog razgledavanja poslaničke prakse, na njhovu primjenu i na sva ona djela koja Poslanika, a.s., i njegovu vjerničku zajednicu uzdižu od drugih pojedinaca.


[1] El-Ahzab, 21

[2] En-Neml, 3-4

[3] El-Bekare, 38

Komentariši

%d bloggers like this: