Priredile: Lejla Omerović i Ajla Džagadurov

U sklopu predmeta Kulturna historija Bosne i Hercegovine, na Fakultetu islamskih nauka, organizovano je studijsko putovanje u južne krajeve naše zemlje pod nazivom: „Tragom Evlije Čelebije“, kao svojevrstan praktičan način produbljivanja znanja stečenog u predavaonici, za studente sa odsjeka Islamske teologije (treća godina), Islamske vjeronauke i religijske pedagogije (četvrta godina) te studente master studija na engleskom jeziku, koji polažu ovaj predmet u tekućem semestru. Sa njima su putovali prof. dr. Asim Zubčević, predmetni predavač i vodič te asistentice Azra Kulenović i mr. Mirzeta Brkić. U svakom gradu pratili su nas iskusni vodiči koji su, kao dobri poznavaoci historije naše zemlje koja se tiče ovog podneblja i muslimana, dali poseban doprinos, poseban pečat, nesebičnu pomoć i emociju; na čemu smo im zahvalni.

Cilj je bio obići sva poznatija i važnija mjesta za kulturnu historiju Bosne i Hercegovine, te usporedivši tekstove poznatog putopisca Evlije Čelebije i stvarnosti koja se dala vidjeti, upoznavati historiju i sadašnjost gradova i mjesta kao što su: Konjic, Nevesinje, Stolac, Mostar, Međugorje, Ljubuški i  Kravice.

Hercegovina nas je dočekala u svome prepoznatljivom ruhu. Kršna, prkosita, vjetrovita, bogata voćem, raznolikošću, zelenim poljima, vodom, historijskim spomenicima, dobrim ljudima čijom dušom odiše sevdah, ali i sa svim problemima koje život u tako religijski mješovitoj sredini nosi… Dvorišta puna narova, mandarina, japanskih jabuka, grožđa i kivija pratila su nas u našim dugim šetnjama u Stocu i Ljubuškom upozoravajući nas da se nalazimo u Hercegovini, zaista drugačijoj od Bosne kada je u pitanju klima.

U poglavlju Kasaba Konjic, Evlija Čelebija zapisao je: „Ta se kasaba nalazi u hercegovačkom sandžaku. Njom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od sto pedeset akči. Ima spahijskog ćehaju, janjičarskog serdara, ajane, prvake, načelnika grada… Leži na prostranom, brdovitom i krševitom mjestu s vinogradima i vrtovima na obali rijeke Neretve… Ima osam džamija (mihrab); jedna je impozantna i divna džamija sa minaretom… Ima dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije… Kako tu vlada klima gorske visoravni, to kod njih ne uspijevaju smokve, grožđe, maslina i nar onako kao u Mostaru.“

U Konjicu smo posjetili Repovačku džamiju te razgovarali sa imamom, koji nam je govorio o historiji te najstarije konjičke džamije, njenoj tužnoj sudbini za vrijeme prijašnje vlasti gdje je pretvorena u stočnu pijacu. Sada ta džamija sija jednim novim sjajem. Druga destinacija u Konjicu je bila, zaista, nezaobilazna i oduševljavajuća Ćuprija.

Evlija Čelebija o kasabi Nevesinje napisao je:„U ovoj varoši zimska studen nije pretjerana nego umjerena, a kako je i klima prijatna, u njemu ima ljepotica. Svi govore bošnjački, oblače turbane i kalpake te uvijek vode borbe sa uskocima od primorja, Ljubuškog i Kotora…“

Pri samom dolasku do Careve džamije u Nevesinju mogle su se zamijetiti niske, u nizu poredane, predivne kuće sa uređenim dvorištima.

U Carevoj džamiji imali smo priliku uživati u obraćanju istaknutog pjesnika, pisca, zaljubljenika u Nevesinje; Hasana Eminovića, koji nas je upozorio na traganje za tačnim historijskim činjenicama nasuprot one ‘istine’ o historiji koja nam je nametnuta, podstičući nas na vlastito istraživanje. Konstatovao je kako su kuća Safvet-bega Bašagića i pet džamija, od kojih su obnovljene sve osim Dugalića džamije, jedini preostali trag raskošne muslimanske baštine u Nevesinju. Između ostalog, inspirisao nas je riječima o identitetu kao pamćenju, „kada gubimo pamćenje gubimo i identitet“ te da je u prirodnom duhu islamske civilizacije i kulture neprireciva moć oplemenjivanja onih mjesta kroz koja su prolazile. Zadatak svakome od nas ostaje ne počiniti najveće nasilje ovakvim mjestima: zaboraviti ih, zanemariti i prihvatiti nametnutu nam priču o njima.

U Nevesinju smo obišli rodnu kuću Safvet-bega Bašagića, našeg znamenitog historičara i pjesnika. U kući sada žive neki drugi ljudi kao podstanari. U nastojanju da obiđemo što više mjesta imali smo veoma rijetke prilike za razgovor sa mjesnim stanovništvom. U Nevesinju nam se pridružio jedan od lokalnih mještana kojem smo se požalili na hladnoću, a on nam je rekao da je u Nevesinju još dobro dok puše vjetar, a kad prestane, to su teške muke. Za nas, Sarajlije, činjenica da tamo zimi zna biti i do -25 stepeni, ako je vjerovati ovome čovjeku, bila je nezamisliva.

Kasaba Stolac: „Sa sve četiri strane opkoljeno je kršem. To je lijepa kasabica; ima džamiju, tri mesdžida, malo javno kupatilo (hamam), svratište (han), dvadeset dućana i oko dvjesta osamdeset pločom pokrivenih kuća, koje imaju bašče, vinograde i svoje vode… Sve rijeke u ovim stranama teku prema zapadu i ulivaju se u rijeku Neretvu. Zaleđe varoši čine brda doline (rijeke) Dola… To su međutim pravi ratnici, veliki prijatelji stranaca i ljudi od riječi.“

U Stocu smo putovanje započeli obilaskom nekropole Radimlje, uz vodiča, profesoricu historije i mještanku pomenutog grada, Amnu Sefo, prisjećajući se stihova velikog Mehmedalije Maka Dizdara:

 „Ase ležit vojnik Gorčin

U zemlji svojoj

Na baštini

Tuzdi

Zih

A smrt dozivah

Noć i dan…“

Nakon nekropole došli smo u samo srce Stoca, stari grad Vidoški, koji se sastoji od tri uzvisine: velike, srednje i male. U želji da dođemo do velike uzvisine, hodili smo dugačkim i strmim putem do važne kulturno-historijske građevine: ogromne tvrđave koja je bila sjedište Ali-paše Rizvanbegovića i stjecište puteva za Dubrovnik, Mostar, Istanbul kao i ostale dijelove Zapada. Ono što nas je zateklo kada smo se popeli na vrh kule, pored očaravajućeg pogleda, bio je postavljeni kameni krst na vrhu tvrđave.

Nakon obilaska tvrđave, klanjali smo namaz u Čaršijskoj džamiji, a zatim je uslijedila šetnja do Begovine. Put do tamo, onako pred akšam, ostat će nam u sjećanju po bogatstvu vode, prezrelim narovim plodovima, starim, srušenim kućama ukrašenim zelenilom i palmama, srčanim mještanima te po tekiji koja uljepšava čitav taj kraj.

Po završetku prvoga dana doputovali smo u Mostar, smjestili se u hotel i ne dozvolivši umoru da nas savlada uživali u sevdahu i zajedničkoj pjesmi ponad Starog mosta.

Drugi dan putovanja započeo je u do sad neposjećenom mjestu od strane svih, Međugorju, velikom turističkom i hodočasnom mjestu, gdje se prema predanju ukazala Gospa Marija, na brdu  Bijakovići, smještenom visoko iznad župne crkve sv. Jakova, koja se nalazi u središtu grada. Ovdje smo se kratko zadržali, gdje smo prisustvovali jutarnjem dijelu mise za djecu te obišli Vrt sv. Franje.

Sljedeće odredište bio je Ljubuški, a u njemu grandiozna znamenitost – tvrđava Stjepana Kosače, koju gradi u 15-om stoljeću na visokom brdskom lancu Butorovice ponad Ljubuškog.

Na početku zidina tvrđave smo zatekli, također, krstom obilježeno područje, naspram kojeg su ostali tragovi porušene džamije. Sa grandiozne uzvisine tvrđave prostirao se pogled prema Imotskom polju, mjestu zbivanja bosanske ljubavne drame: Hasanaginice.

Poslije smo se zaputili prema najstarijem muzeju u našoj zemlji, u Franjevačkom samostanu na Humcu, gdje nas je ljubazno dočekao gvardijan samostana g. Dodig. Tu smo imali priliku vidjeti neke od najstarijih ostavština naše historije, među kojima je najznačajnija Humačka ploča, najstariji dokument srednjovjekovne pismenosti, nastao krajem 10-og i početkom 11-og stoljeća, pisanog bosanskom ćirilicom zvanom bosančica. Nakon toga smo pristupili obilasku franjevačkog samostana i župe sv. Ante Padovanskog, u kompleksu kojeg je i smješten pomenuti muzej. Tada je u samostanu bila postavljena izložba skulptura i slika moderne umjetnosti pod nazivom „Majka“.

Svoje putovanje završili smo uživajući u pogledu na vodopad Kravice, mjesto koje odmara i tijelo i duh i podsjeća na to koliko još nevjerovatnih mjesta u našoj domovini nismo, a trebamo obići.

Komentariši

%d bloggers like this: