Piše: Ajdin Halilić
Mevlud, mevlud Muhammeda rođendan, nesta rasprava, iza prepiranja sviće dan.
Nastupio je rebiu-l-evvel, mjesec rođenja Božijeg odabranika Muhammeda, a.s., u kojem muslimani iz Bosne i Hercegovine i svijeta, na osnovu svoje stoljetne tradicije, isti obilježavaju učeći mevlud. Nakon ratnih dešavanja i dolaska različitih interpertacija islama, iz godine u godinu smo svjedoci rasprave o utemeljenosti, dozvoljenosti i svrsi mevluda.
Da napravim malu digresiju, sjećam se svojih prvih odlazaka u džamiju, zima, poslijeratne džamije bez grijanja, mala grijalica u ćošku, koja služi da bi se malo zavarali da će biti toplije, priglavci, kako se u mom kraju kaže za tople vunene čarape, stvarali su poseban ambijent. Prva ta sjećanja jesu vezana za mevlud, naravno i namaz prije njega, ali mevlud posebno jer mi je namaz tada predstavljao samo neku vrstu imitiranja pokreta i izricanja nerazumljivih, ali ipak bliskih riječi. Kad bi se nane okupile oko imama, oni bi počeli sa učenjem. Tad sam prvi put čuo za Muhammed, a.s., sina Abdullaha i Amine, jetima od najranijih dana svog života i odabranika Božijeg, na čija se pleća sručila božanska riječ. Sjedio bih uz djeda, ispijajući mevludsko šerbe i gledao radoznalo okolo. Gledao sam naše nane kako svojim bijelim šamijama, na mjestima u kojima se spominje smrt Poslanika, a.s., i njegove kćerke Fatime, r.a., brišu suze, kako svi ponosno i radosno ustajemo u trenutku gdje Amina rodi Muhammeda, a.s., i glasno njemu izražavamo dobrodošlicu. Naravno, na kraju, dvojni C i napolitanka u kesici iznova su izmamljivali osmijeh na dječijem licu. Vrlo često su stariji svoje pakete znali dati nama, djeci, zbog čega bi se dolazak na sljedeći mevlud još više osladio.
Nažalost, danas je vrijeme osporavanja svega u islamskoj tradiciji Bošnjaka, ako to ne odgovara nekom arapskom kalupu. Zar je Poslanik, a.s., zanemarivao neislamsku arapsku tradiciju, zar je branio Arapima da budu Arapi, Perzijancima da budu Perzijanci itd.? Nije. A zašto danas neko nama brani? Danas, kada čujem riječ bidat (novotarija), naučio sam da se ne obazirem, jer je taj pojam više postao pojam za omalovažavanje svega što smo naučili u zadnjih nekoliko stoljeća. Dr. Mehmed Gormez, bivši reisu-l-ulema Turske, rekao je da smatranje arapske tradicije sunnetom i urnekom ponašanja za sve muslimane svijeta najveća novotarija. Svaka kultura ima pravo na svoju tradiciju, sve dok ista ne udara na temeljne principe islama. A koga je od islama odvratio tespih, mevlud, zikr nakon namaza, mujezinluk, sunneti prije namaza? Doista, suludo pitanje.
Smatram da je danas došlo vrijeme kada trebamo postati indiferentni prema onima koji napadaju na našu tradiciju. Nemamo mi vremena za to. Na nama je da gradimo nove koncepte, da radimo na promociji naše tradicije, da budemo bedemi zaštite našeg islamsko-evropskog identiteta. Zadnja dva stoljeća Bošnjaci se bore za svoj opstanak. U nekim mjestima, nažalost, bitku su izgubili. Za vrijeme komunizma, dok su se borili za opstanak islama na ovim prostorima, u vremenu dok su rušene džemije, nacionalizovana vakufska imovina, ljudi zbog ispoljavanja svojih vjerskih potreba išli u zatvore, upravo je mevlud okupljao ljude u džamijama i kućama te podsjećao na lik i djelo Poslanika, a.s.
Ne mogu ovaj tekst završiti, a da ne ukažem na neke devijacije kod onih koji obilježavaju mevlud. Mevlud se prije učio u našim kućama, učila su ga mektepska djeca, mjesecima prije pripremano je mevludsko šerbe, naše kuće bile su ispunjene komšijama i rodbinom i iskazivano je poštovanje prema Poslaniku, a.s. Da je u to vrijeme Poslanik, a.s., došao među naše Bošnjake obradovao bi se gledajući kako oni čuvaju pomen na njega, donose salavate i u svakodnevnom životu slijede njegov sunnet.
A šta je sa danas? Mevludi se pretežno organizuju u džamijama, sa, kako bi jedan asistent sa našeg fakulteta rekao „hodžama pjevačima“, koji bez golemih honorara ne bi pogledali prema džamiji. Velika se finansijska sredstva izdavaju za samu organizaciju, a djeca u mektebu nemaju stolova i stolica, a kamo li da govorimo o projektorima i pametnim tablama. Plačemo i suze lijemo slušajući mevlud u njihovoj izvedbi, a zaboravljamo da tamo neko dijete leži u bolnici i nema sredstava za liječenje te da je džemat mogao usmjeriti novac u te svrhe. Umjesto tih predstava, možemo mektepsku dječicu sakupiti i sa njima pripremiti program, naučiti ih šta je to mevlud i ko je bio Muhammed, a.s. te tako čuvati našu tradiciju.
Kao zajednica ljudi od vjere, učenih u medresama i na teološkim fakultetima, ne treba da se odvajamo od svakodnevnice ‘običnoga’ čovjeka, da stvaramo kler i percepciju kod njih da su oni ispod, a mi iznad. Vratiti se ljudima, u njihove domove, ponovo islamom odjenuti naše mahale, treba da bude naš cilj, a ne programi koji su kao koncerti organizovani i kojima bi svaka muzička grupa pozavidjela.
Budimo takvi da bi Poslanik, a.s., kada bi danas došao među nas, bio sretan što smo pripadnici njegovog ummeta.
