Piše: Emin Grahić
U mnogim naučnim oblastima, a pogotovo u ćudorednim svjetonazorima i religijama, možemo naići na često spominjanu sintagmu: razumijevanje drugog. U širem smislu bi se ova sintagma mogla prevesti kao: upoznavanje, empatija, „ulazak u tuđu kožu“, saslušavanje, razgovor, savjet, utjeha…
Prije svega, potrebno je shvatiti i priznati sebi da na svijetu ne postoje dvije iste osobe. Svaka nosi određeni spektar osobina koji je čini ličnošću. Kako razumjeti različitost ličnosti? Ustvari, bolje pitanje je: kako razumjeti ličnost koja je potpuno drugačija od nas?
Subjektivno polazište nam često zamagljuje put do upoznavanja ‘drugačijeg’ od nas i nerijetko takvu ličnost okarakterišemo teškom osobom ili čudnom osobom samo zato jer je diferentnost između nas toliko velika da time toj osobi dajemo negativne epitete iako objektivno oni uopće i ne postoje. Zanimljivost je u tome što samo čovjek može da ocijeni drugog čovjeka. Zamislimo da smo šaka mesa u ruci nekog velikog predatora koji nas namjerava pojesti? Koliko bi tada bile važne naše nejednakosti? Ali mi nemamo drugog suda osim ljudskog i zbog toga sam na početku naglasio da je jako bitno uvidjeti različitost ličnosti iz prostog razloga što čovjek nema drugog živog kriterija kojim bi mjerio svoje osobine i postupke.
Kako razumjeti drugog čovjeka ako se ne uđe u njegov psihički sklop i ne zaviri u samu suštinu njegovih osobina koje ga čine takvim? Kako razumjeti drugog ako ga ne upoznamo? Ali kako upoznati drugog ako ne razumijemo zašto je taj drugi takav kakav jeste.
Ovdje dolazimo do književnosti i knjige. Postoji li ijedno bolje sredstvo kojim bi se mogla iskusiti drugačija ličnost? Postoji li išta konkretnije od priče koja objašnjava jedan način razmišljanja?
Kreiranju jedne ličnosti prethodi čitav niz faktora: rođenje, ambijent djetinjstva, položaj u društvu, vjera, nevjera, materijalna situacija, psihička situacija, obrazovanje, neobrazovanje… Roman, kao jedan od najobuhvatnijih i najčitanijih književnih izražaja, posjeduje mogućnost da čitaocu prikaže i upozna ga sa jednom ili više ličnosti, sa jednom ili više sudbina, sa jednom ili više životnih priča. U tom svemu se premeću stavovi, razmišljanja, postupci, ideali, potrebe, želje… Na taj način se barem okvirno (iskusniji čitaoci i suštinski) može doći do saznanja o ličnosti. Književnost nam dopošta da upoznamo i razumijemo krvoločnost jednog ubice, perverziju jednog pedofila, zaljubljenost jednog luđaka, glad jednog prosjaka, domišljatost jednog lopova, itd. Zašto sam nabrajao samo one ličnosti kojima se u prvi plan stavlja atribut negativnog? Baš iz razloga što je najteže razumjeti onoga koji čini zlo. Zapravo, nije toliko teško razumjeti to što čini zlo, nego je teško shvatiti zašto to čini. Moguća stvar je i ta da su autori većinom imali slične ambicije zbog pokušaja da se svijetu predoči slika jedne ličnosti iz same njene unutrašnjosti, onako kakva je ona u potencijalu, nemanifestirana. Ali povrh svega, jedan od najzanimljivih fenomena u karakterologiji i opisu određenih likova u romanima, jeste naum (većinom i uspjeh) književnika da pored svih loših osobina koje su pripisali svojim likovima, ostavljaju tako jasnu sliku čitaocu kojom bi ga potakli da razumije te ljude. Nije pod moranjem da se u prvi plan stavljaju neki pozitivni iskoraci (a imaju ih svi ma koliko bili zli), nego je cilj u tome da se i zlo može razumjeti i prihvatiti kao takvo.
Nedovoljna upućenost u psihologiju mi ne dozvoljava da detaljnije analiziram ovaj problem, ali je važno da se istakne samo njegovo postojanje jer se on nekako tiho provlači u našim odnosima i niko ga ne spominje u prvom redu kao uzrok mnogih nesuglasica.
Razumjeti neku ličnost znači prihvatiti sve njene specifičnosti i različitosti, a osobine i postupke koji nam se čine nesuvislim je potrebno ispitati i pronaći im uzrok.
