Sretan Dan državnosti, naše domovine Bosne i Hercegovine, želi Vam redakcija Mlađaka.


O kako se samo planina Sinaj tresla, kada se njome prolomiše Božije riječi, o kako je od straha skoro pa prah postala. Musau bi data uputa da krene ka obećanoj zemlji, iz ropstva egipatskog u zemlju sinova Israilovih. I krenu Musa Gospodara svoga slušajući vodeći svoj narod ka Obećanoj zemlji.
O kako se samo bosanske planine, od Grmeča, Vlašića, Konjuha, Igmana, Kupresa i Zelen-gore, tresu od tuge, jer se njihovim kotlinama i vrhovima neće više prolomiti plač djeteta, zvuk gusli i harmonike i sjetni tonovi sevdalinke. Naša domovina, nama jedina, koju nikada sa drugima, škrto, nismo dijelili, gdje Gorčin otvorene ruke gosta dočekuje, gdje kamen i rijeke stoljećima molitve upijaju.
Znaj i da Bog odredi da nas majka u ovoj zemlji rodi, da ovdje hodimo i umiremo. Naša obećana zemlja, naša Bosna i Hercegovina.

Ajdin Halilić

Osmanlije nekada ovdje bijahu. Na zidinama tvojim stajaše. Godine prođoše, a njih nestade. 
Potom navratiše Austro-Ugari. Ni oni dugo ne ostadoše, svakog gosta dva dana dosta. 
Poslije njih dođe „Juga“, al’ ne bi dobronamjerna, pa slomi ključ na kapiji tvojoj. 
Svi oni dođoše, po tebi nazvanu kafu popiše, pa nestadoše.
A ti, Bosno moja, lijepa, gizdava i danas stojiš tu. Jedinstvena i lijepa – nezamjenjljiva.

Tarik Šahinović

Bijaše udara na domovinu našu, oblika raznih, ali ona opsta. Traje i dalje, čvrsta poput stećka, simbola njenoga. I kao što stećku promjene nanese tek zub vremena, tako i zemlja naša stoji jedva ponešto drugačija nego što bila je, stamena i ponosna. Ljudi, mi nosioci bremena trajanja domovine naše jesmo, i ponosni budimo što je slobodnu imamo. Mnogi bi poželjeli imati što nama dato je, a opustimo li se i nemaru predani budemo, pitanje je do kada će blago neizmjerno, sloboda; epitet domovine naše biti. Ostani inatli, kao vjekovima što si, drska i bezobrazna, a ujedno uglađena i blaga. Široka i prostrana, domovino. Sretan nam praznik!

Mirza Medunjanin


Jedinici u nas


Trebalo je hrabrosti
i snage,
što se otrgnula sa stećka,
preko Makovih ruku,
i zaprosila nebo pod Maglićem.

Nemamo mi druge.

-Hasan Hasić


Ovdje

Dok ležah na zemlji
Crvenoj i bijeloj
Čistoj
Kraj mene jašući su prolazile godine i carstva
Ideje i iluzije velikih ljudi
Koji odgovaraju poda mnom
Svi leže pod zemljom
A ja na njoj sanjam
I gledam dokle li će je sunce ogrijati
Ili će je sažeći u dim i beznađe ljudi umornih od života
I čudim se kako još uvijek drveće lista
I žubore potoci
A nikog nema da ih slika
Nikog nema da ih uživa
I u nesreći svojoj tražim jednu riječ
Jedan trzaj i vapaj žrtve u ćeliji
Nada je moja i nikad umrijeti neće
Dok ovdje sam živ, dok sakupljam svoje mašte
I sigurnosti
One samo mogu ovdje da se rode
I umru na ovom svodu zelenom i čednom
Čežnja je za sokolom i golubom plavim
Da preletim rajske pute
Makar samo jednom

-Emin Grahić


Bosona 

S jutra se gizdah
Ja, kraljevskoga roda
Ljepotica od davnina
Rađah i kosih
Sinove plećatih ramena
Kćeri očiju što bijahu sehara dunjaluku
Krvlju toplom
Što mi poteče niz noge
Bose
Iznova se umivala
Patnjom se zagrnula
A opet procvjetala

Sinovi mi šehidi
Kćeri džennetske hurije
Sa divana gledah
Čeljad oko ognjišta

Skute moje bijele
Provlačih i prostirah
Kroz njihove duše, udove i odijela
Da dišu mnome
Da mi ime uzdišu

Ja, kraljevskoga roda
U oči moje pogledaj kada te za život pitaju
Ne posrnuh
Ne zajecah
Zubima pokidah one što mi
Napadoše porod


-Ajla Džagadurov

Komentariši

%d bloggers like this: