‘U ljubavi prema tebi, Resulullah, ja sam Vječnik’

Piše: Nedžma Botonjić


Svrati, Voljeni

Musaova krv u meni teče.

Vjerujem da si bio, Muhammede.

Slijedim tvoje riječi.

Volim te.

Al’ de svrati mi u san.

Malo da mi srce smiriš.

Dušu da mi razgališ.

snage da mi daš,

da mogu dalje, tvojim putem

sa tobom, uz tebe,

a do Njega.

Miljeniče, moj i Njegov.

Dušo prvostvorena,

svrati mi u san,

malo mi svoga svjetla ostavi.

Razdani ponoć ovog tamnog svijeta.

Vidim nekad iskru tvoga svjetla

u ljudima oko sebe.

Oni nekad zaliječe ranice na srcu.

Ali ti kad bi mi u san svratio,

ti, rad’ kojeg sam ja stvorena,

čovječanstvo i ja,

ti kad bi mi svratio

nastavila bih ti koračati,

novom snagom okrijepljena.

Odmorio bi me,

do ponovnog nam susreta.

A do ponovnog nam susreta,

ja ću pisati tebi

i o tebi.


Vječnik

Voleći tebe, Pejgambere, ja sam Vječnik.

Bila sam Ukaš koji je spletkario samo da spusti lice na mubarek ti prsa.

Bila sam Uvejs el-Karani koji te nikad nije vidio, a bićem cijelim za tobom gorio.

Bila sam Hannan – panj koji je za tobom plakao, pa zbog tebe najljepšom hurmom postao.

Bila sam Bilal što ezan ne mogaše proučiti zbog tvoga imena.

I zmijom sam bila kad ugrizoh ashaba do tebe da dođem, samo da ti budem blizu.

I taj sam ashab bila što je samo htio da te zaštiti od ugriza zmije.

Bila sam i mjesec što se raspoli, voleći te.

Nekad sam znala biti vjetar što ti hladi čelo ispod mubarek kovrdža.

Presretna sam bila kad sam bila oblak što ti je hlad pravio.

Inspirisana tobom, bila sam Gazali.

I Goethe.

I Gandhi.

I Tolstoj.

I Ćatić.

I Dursun Ali E.

I Dawud W. Ali.

I Muhammed Ali.

I Nedžma sam bila. Kratko.

U ljubavi prema tebi, Resulullah, ja sam Vječnik.

I ne ograničava me ni materija, ni vrijeme.

Komentariši

%d bloggers like this: