Photo: Sumejja Muharemović
Udruženje studenata Fakulteta islamskih nauka, zajedno sa doc. dr. Zehrom Alispahić, je pokrenulo inicijativu za realizaciju prigodnog susreta kroz dijalog sa bosanskohercegovačim pjesnikom, Mustafom Širbićem; koordinaciju organizovanja događaja preuzele su Ajla Džagadurov, urednik Mlađaka i Lejla Omerović, glavni rukovodilac operative Udruženja, a zamisao ideje je podržao i propratio dekan Fakulteta, prof. dr. Zuhdija Hasanović. Voditelj razgovora bio je Hasan Hasić.
Ugodno druženje sa pjesnikom koji živi i djeluje na razmeđu granica Istoka i Zapada, započeto je u 18:30h u Velikom atriju Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. Priča se nizala oko upotrebe lijepe riječi danas; kome, čemu, čitanje, „odnosno zarad koga se danas prosipa mastilo i troši hartija, ako će ona da poprimi boju žutog papira i postane trulež prošlosti“ (Lejla Omerović).
Laganim tempom večeri koja je proticala, daleko od krutosti akademskog jezika i teško razumljivih riječi, potekle su iskre iskrenosti doživljaja knjige na individualan način, očima vlastite duše koja, kako kaže pjesnik „ima potrebu za znanjem“.
U kontekstu govora o susretu s knjigom, autor Širbić kaže: „ Kako svako od nas individualno prilazi ovome predmetu, komadu drveta… koje stoji negdje i ono je doslovno mrtva stvar i predmet, dok tvoja duša ne dođe do stepena da tražiš odgovor na nešto… otvaranjem knjige ona prestaje biti predmet, otvara se duša tog koji nije mogao lično da ti dođe već ti je poslao svoje slovo, pismo, da bi razmijenio svoje iskustvo s tobom“ .
Na osnovu brojnih naučnih istraživanja koja su provedena u laboratorijama, kao i priča iz osobnog pjesnikovog života, lijepa riječ je bila sredstvo i oruđe, koje je ljude liječilo čak i od neizlječive bolesti. Također nas je napomenuo da je lijepa riječ ukorjenjena i u tradicijska vrela islama, kroz ajete poput: Lijepa riječ je kao lijepo drvo; korijen mu je duboko u zemlji, a grane visoko u nebu, kao i na brojne hadise kojima se poslanicima savjetuje da govore samo lijepe riječi.
Pri završetku druženja ostali smo bogatijima za mnogobrojne savjete o suštini bivanja pjesnikom, tom ogromnom teretu ili nepodnošljivoj lakoći prihvatanja riječi koje nam se slijevaju u dušu i traže od nas da ih prenosimo ljudima, a Širbić savjetuje: jednostavnim jezikom, da nas ljudi razumiju, da tim riječima hranimo njihovu dušu, jer ona doista treba ‘hranu’. Pjesništvo je okarakterisao kao ‘posao’ u koji pjesnik ulazi, sa ili mimo svoje volje, prihvata ga i na najbolji način, uz vjeru, nauku i umjetnost, kao tri najvažnija segmenta, širi lijepu riječ. Poziv koji je svakako razdrmao svijest svakog od nas bio bi: „moraš džigeru staviti na papir“.
Zahvaljujemo se Mustafi Širbiću na posjeti našem Fakultetu, inspirativnom druženju i riječima koje mnogim piscima koji stoje na razmeđu odgovornosti i samozatajnosti mogu dati određene smjernice.
