Piše: Lejla Omerović
Krik čežnje
I kad se nebesko plavetnilo,
u svoj obijesno tihi suton povuče.
I kad blještavilo zore prestane biti vijesnik dana.
I kad ružičasta jutra počnu svitati na drugoj strani Zemlje.
I kad zemlja svoj sjaj izgubi, pa tamo gdje je sjalo, zavlada tama,
i mrak kad se spusti po tlu oranom, po danu osunčanom.
Tad će svako živo biće kraj zemaljskog dana doživjeti.
Taj mrak, vječiti smiraj kojim zemlja pokriva svijet,
vakat kad sve počiva i snije…
Sem onih koji u ljubavi ogrezoše, i sastanku sa Voljenim se prepustiše.
Za njih sna nesta, jer svoj san javi, na dar ,dadoše.
Natočiše pehar, zapališe plamen vatre u srcu, i ostadoše tako, da šapuću i kleče bez riječi,
i tako o rastancima žališe, orošenih očiju tugovaše.
A po danu, u vječitom bezdanu,
u vještoj igri sjenki,
na poligonu iluzija uma i nepotrošnih želja za sjajem svijeta, bježaše.
Umoriše se od svakodnevnih borbi sila tame i svjetla, koje opustošiše
najskrovitiji kutak čovjekove duše.
Istih sila i silnika, što iz sehare uspomena, ukradoše ono jedino što vrijedi
-sjećanje na Njega.
Pridružih im se i ja, pa počesmo tragati za zavičajem,
u kojem bijasmo prije dunja’a.
Tražismo znak koji bi nas odveo tamo,
pa zavirismo među blagim pogledom mudraca,
ispod sijedih obrva i brade,
koje uzalud sijede nisu.
Među bogatom svitom, vlasnicima pera,
dječijom grajom i urlicima,
rimama pjesničkim, blagoslovnim molitvama siromaha,
što ja, veći beskućnik i bezdanik, bogatog džepa,
a siromah duše, bez igdje ikog svog,
prebivah na tlu zemaljskom,
od vječnog zavičaja otrgnut, bijah.
Da, baš tamo tražih, na pozornici svijeta duša,
presvučenih u zemaljsko obijesno ruho,
što svijet ovaj žarko željaše, a da imaše Voljenog, zaboraviše,
jer u vječitom snu svijeta prebivaše.
U tamnim noćima, na platnenim prostirkama,
vapih Bogu i molitvu sricah,
da putokaz u besmislu raskrsnica,
što Njemu vode, pokaže mi.
Pa tako, srce izdirah, a i tijelo mi umorno,
borbama iznureno,
i oči vlažne, suzama natopljene.
Al’ nisu to obične suze,
već uzavreli potok sa dna srca,
što teče, a ne zucnu ni riječi,
već muk svoj godinama nosi,
i teče tako mirno i nečujno.
Ko sam, gdje sam, odakle potičem i kuda ću svoja kormila pustiti..?
Niko sam, nigdje sam, s Tobom sam, od Tebe, ka Tebi hrlim.
Noćima iz pehara vino točim,
s tugom na počinak liježem i ustajem.
Šta kapljica ljubavi Tvoje, što zapalih je u srcu mome,
učini meni, siromahu,
što za zavičajem ezelskim žudim?!
Tad kad bijasmo zajedno, Ti i ja…
