Piše: Medina Hadžić
Dželaluddin Rumi- Mevlana, jedan je od najvećih svjetskih pjesnika i mistika te često možemo čuti kako je najčitaniji autor na Zapadu. Prema navodu rahmetli prof. dr. Samira Beglerovića, razlog tome je da njegova djela, iako su stara više od 700 godina, u sebi sadrže aktuelnost i ne mogu biti ograničena vremenom, jer je njegova poruka ljubav. Baš kao što njegova poruka nema ograničenja, tako ih nema ni sam Rumi, govoreći o sebi: ” Niti sam istok ni zapad, grudi moje nemaju međa.” Rođen je u Belhu, njegov otac je bio Sultanu veled, učeni alim i uglednjak svoga vremena. U toku svog života napisao je mnoga djela koja se i danas čitaju širom svijeta, a moglo bi se reći da je to zbog sve te prefinjenosti koju je Rumi ispoljavao. Držao je mnoge vazove za vrijeme svoga života, tokom kojih i susreće Šemsa iz Tabriza što utiče na njegov potpuni duhovni preobražaj. Ovo ‘vrelo’ znanja i spoznaje koje je Rumi priskrbio izazvalo je ogromnu ljutnju i ljubomoru nekih njegovih učenika/murida, koji su ostali uskraćeni za njegove vazove. Nakon odlaska Šemsa, Rumi počinje sa pisanjem mistične poezije.
Njegova najznačajnija djela su Mesnevija i Divan-i-Šems. Ono što je zanimljivo, kako se navodi, jeste da je Rumi napisao samo prvih osamnaest stihova Mesnevije, a ostale stihove je zapisao Husammudin, njegov murid, dok mu je Rumi diktirao. Pisanje Mesnevije trajalo je 10 godina. Njen saržaj je ispisan naširoko prihvaćenim svakodnevnim jezikom, u stilu poučaka i predstavljat će, do isteka vremena, nepresušno more nikada do kraja razuđenih skrivenih znakova i poruka. Tumačenja glavnih tema tesavvufa i doktrine prepliću se i preslažu s mješavinom prosvjetnih priča, slikovitih poslovica i metafora zbog čega Mesnevija biva poput duhovnog udžbenika koji čitatelja vodi stazom Božije Ljubavi. Čitanje i tumačenje Mesnevije zauzima poseban značaj u tradiciji Bosne i Hercegovine. Stihovi su se tumačili od strane mnogih velikana i pobožnjaka, poput Džemaluddina Čauševića i Fejzullaha Hadžibajrića.
Nakon smrti Hadžibajrića, Hadžimulić preuzima katedru Mesnevije i uvodi akademiju ‘Šebi arus’, odnosno, godišnjicu preseljenja Rumija. Ona se održava svake godine, a za tu priliku uči se Kur'an, Mesnevija i zikrullah.
‘Šebi-arus’ tj. ‘Nevjestina noć’ nema svoje konstitutivno utemeljenje, ali je vrlo važna za duhovnu stranu čovjeka, posebno onih ljudi koji su odlučili da posvete svoj put duhovnom i suštinskom odgoju duše. Na taj dan Rumi je napustio ovaj svijet i ostavio dubok trag iza sebe, jer smrt za njega nije predstavljala tugu niti žalost.
Prof. dr. Samir Beglerović rekao bi: „Ona je ponovno vjenčanje duše (Nefs), jastva, sa svojim praiskonskim domom, ponovno izravno svjedočenje neprispodobive Božije Blizine (el-Kurb)“.[1] Prema tome, on je život posvetio Vječnoj Ljubavi i smatrao je da svaki insan, bio mladić ili starac, treba da živi i teži Ljubavi. Ovaj svijet je prolazan i na njemu smo putnici, a Rumi je znao kuda putuje, odnosno kome ide, te svako od nas može uzeti makar dio njegove duhovnosti, usmjeriti sebe ka Njemu.
Za kraj, možemo predstaviti njegov poznati gazel o smrti:
Kad preselim, kad moj tabut,
svakom, da sam mrtav, zbori,
ne mislite da me tuga
za svijetom ovim mori!
Nek ne cvili za mnom niko,
nek ne kaže: “Šteta, šteta”,
jer je šteta bit šejtanov,
pa ić’ tamo, gdje se gori!
Na dženazi mojoj nek se
ne tuguje zbog rastanka,
jer baš tada dušom mojom
sreća sastanka žubori.
Kad me spuste u grob, niko
nek ne kaže:”Sasvim nesta!” ,
jer društvima džennetlija
grob samo paravan tvori!
Kada vidiš da me spuste,
smatraj da me tada dižu.
Zar na nebu sunce, mjesec,
kada zađe, manje gori?
Ti sve misliš to je suton,
Ne, svitanje to je pravo,
jer spuštanjem tijela u grob,
radi se o duše zori.
Koje sjeme ne proklija,
kad ga zemlja u se primi?
Pa kako u proživljenje
da mi dušu sumnja mori?
Iz bunara izvadi se
potopljena kofa puna.
Stog ne plače duh Jusufov
dok se tijelo s jamom bori.
Kad zatvoriš jedan otvor,
tad se drugi sam otvara.
Pa nek se zbog moje smrti
ni riječ tuge ne prozbori!
Ovo su riječi onoga, koji je u zanosu, podsjećajući nas na bezgranični Okean božanske Ljubavi prema stvorenjima, ispisivao riječi: „Dođi, dođi, ko god da si. Dođi, svrati, čak i ako si neznabožac, i klanjaš se kipovima ili vatri. Svejedno je što si stotinu puta pogazio riječ, okusio poraz pa ti srce ognjem beznađa plamti. Ovo je karavana nade, ona očaju ne vodi. Dođi, dođi, opet dođi!“
Podaci preuzeti iz:
