Utjecaj islamske umjetnosti na zapadnu umjetnost

Priredio: Hasan Hasić


Uobzirivši sasvim razumljiv fenomen preplitanja kultura i civilizacija, koje se međusobno inspirišu, nastavljaju jedna na drugu ili pak uče jedna od druge, u nastavku donosimo kratak presjek utjecaja islamske umjetnosti na zapadnu umjetnost. Govoreći o tome, uvijek se nadaje tematika o općem utjecaju islamske kulture i civilizacije na zapadnu, čiji proces se odvijao u srednjem vijeku, na granicama mediteranske obale, posebno na prostorima današnje Španije i Italije.

Islamska umjetnost svoje oličenje ne nalazi u definiciji koju susrećemo u okviru zapadnog pogleda na umjetnost, te stoga, koliko je očigledan utjecaj islamske civilizacije i kulture, toliko je očigledan i rascijep koji postoji u definiranju umjetnosti u odnosu islamskog i zapadnog.

Historijski kontekst i islamska umjetnost

Opća i šire prihvaćena zapadna historija sklona je dati vrlo šture podatke o periodu između 8. i 16. stoljeća u Evropi. Morowitz će taj fenomen nazvati „crnom rupom historije“, i u kontekstu toga kazati: „Stječe se dojam da se renesansa kao feniks digla iz pepela, tinjajući od klasičnog doba Grčke i Rima cijeli milenijum“. Poznavati stvarni doprinos islamske civilizacije značilo bi suprotstaviti se pogrešno kreiranoj slici muslimana kao anticivilizacijskog elementa u historiji, te prezentovati grandioznu kulturu zlatnog doba muslimana. Upravo u tom periodu, usvajajući znanja ranijih civilizacija i razvijajući vlastita, muslimani su dali ogroman doprinos na razliličitim poljima svoje kulture.[1]

Utjecaj na polju kulture uključit će i utjecaj islamske umjetnosti. Fahrudin Novalić, referirajući se uglavnom na Garaudiya, i nakratko na Ernsta Kuhnela, navodi: „Osim svjetovne arhitekture, u islamu se razvila bogata arhitektura religijske namjene (džamije, medrese, mektebi, grobne mošeje). Džamija predstavlja središte gdje se susreću sve vrste islamske umjetnosti – sve umjetnosti vode u džamiju, a ona vodi na molitvu. Garaudy ističe tri osnovna obilježja islamske umjetnosti – funkcionalnost, apstraktnost i jedinstvo između vjerskog i svjetovnog elementa. S obzirom da sunitski islam zabranjuje prikazivanje životinjskoga i ljudskoga lika, islamska je umjetnost u likovnim umjetnostima razvila prvenstveno arhitekturu i dekoraciju. Arhitektonski se kostur u prvome redu pokorava funkciji, a sve vrste dekoracije opet njemu. Geometrijska preokupacija islamske umjetnosti uvjetuje bogatstvo formi. Arapska je rezbarija osobena forma i čisto je islamska. U šijitskom islamu, u kojem navedena zabrana nije stroga, razvilo se i figurativno slikarstvo u minijaturi i tapiseriji. Garaudy primjećuje da islamski umjetnik ne interpretira stvarnost bića i stvari u njihovoj subjektivnoj individualnosti, već kao slike, odnosno kopije. Na taj način se islamska umjetnost odlikuje dvjema osnovnim karakteristikama: „a) islam nije protiv slika, nego protiv idola; b) islam više određuje stil umjetnosti, nego njen predmet“.[2]

Ukratko (Priručnik za nastavnike Nacionalne galerije umjetnosti u Washingtonu to lijepo sumira), predstavljajući prirodu islamske umjetnosti, nadaje se i samo poimanje pojma umjetnosti. Dok umjetnost na Zapadu asocira na sliku i skulpturu, u muslimanskom okružju to nije slučaj, već je ona svoj izražaj pronašla u arhitekturi, umjetnosti knjiga (kaligrafija, uvezivanje i iluminacija knjiga), umjetnosti predmeta (radovi na metalu, keramici, staklu i tekstilu), dok je njihovu ukrašenost pratila dekoracija površine kaligrafijom, geometrijskim dizajnom, arabeskama i floralnim dizajnom.[3]

Putevi utjecaja

Utjecaj islamske umjetnosti na zapadnu umjetnost očituje se u pojavi predmeta ili motiva na predmetima. Tekstil, radovi metalne izrade, staklo i keramika zahvaljujući trgovini, pristizali su na Zapad, a kasnije je njihova pojava postala učestalija usljed Križarskih ratova. Posredstvom ovih predmeta utjecaj islama na Zapadu očitat će se i u arhitekturi. Primjetit će se to u imitaciji arapskog pisma kao što je slučaj na vratima katedrale Le Puy, u korištenju perzijske i sirijske keramike u pojedinim crkvama sjeverne Italije, ili u mozaičnoj dekoraciji Germigni-des-Presu. I tokom, a i poslije renesanse ovaj utjecaj će biti primjetan, pa makar se radilo o pojavi pseudo-kufske inskripcije ili pak o imitaciji kulture Osmanlija.

Kada se govori o arhitekturi, utjecaj je moguć sljedećim putevima:

  • zidari, arhitekte i ostali stručnjaci selili su se iz mjesta u mjesto
  •  mecene i ostali utjecajni ljudi u kulturi zahtijevali su da se njihova iskustva sa stranom arhitekturom primjene u lokalnom području
  • likovni prikazi i ponekad pisani opisi prenose tehničke ili estetske impresije, a zatim bivaju transformirani u prihvatljivi ambijent [4]

Španija

Utjecaj i imitacija su ponajviše primjetni na prostorima gdje su dvije kulture koegzistirale, odnosno gdje je kršćanska vlast naslijedila muslimansku. Takav je slučaj sa Španijom, gdje ćemo susresti arhitekturu poznatu kao mudejar, koja je naprosto izvedena iz islamske umjetnosti (Zaragoza, Sevilla, Toledo). I renesansna palača u Sevilli, Casa de Pilatos, kao i ona u Guadalajari, Palacio del Infantado, pod takvim su utjecajem. Utjecaj islamske arhitekture nije obuhvatio sve aspekte, ali jeste očigledan u dizajnu kupola, razvoju polilučnih svodova, u izvanjskom zidanju pri čemu su se koristili mnogobojni efekti, i djelimično prilikom gradnje tzv. „slijepih arkada“.  Kule Teruele i u Zaragozi, moguće je, pod utjecajem su islama, jer im je svojstvena određena kompozicija kao što je ulaz, ili pak, prozor čiji su lukovi postavljeni u pravougaoni okvir. Također, arhitekturalna dekoracija svodova i drvenih stropova bogata je islamskim motivima.[5]

Italija

Govoreći o utjecaju islamske umjetnosti na italijansku umjetnost, razlikovat ćemo tri faze u kojima se on odvijao:

  • tokom srednjeg vijeka, od 11. stoljeća utjecaj bio prisutan zahvaljujući muslimanskom prisustvu na Siciliji i u Južnoj Italiji
  • period između 15. i 17. stoljeća kada postoji islamski prototipi kao modele, kada islamska umjetnost biva inspiracijom za italijansku umjetnost, te se utjecaj širi na centralnu i sjevernu Italiju
  • u periodu od 18. stoljeća i dalje, kada širom Italije bivaju imitirani ili kreirane označene kopije muslimanskih korijena [6]

Iako je utjecaj vidljiv, kako smo naznačili i ranije, i drugim predmetima koji oslikavaju islamske motive, odnosno predstavljaju umjetnost islamskih korijena, u ovom podnaslovu ćemo se osvrnuti ipak na arhitekturu, a o kojoj govori Maria Vittoria Fontana. Već kada je u pitanju prva faza utjecaja, susrećemo dekoraciju inspirisanu islamom, u formi prstena sa pseudo-epigrafskim motivima korištenim kao element okvira, te takvo što vidimou crkvi S. Maria le Cerrate u Lecceu, te crkvi S. Maria d'Anglona u Materi. Također, iz vremena 13.  stoljeća, takvo što susrećemo i u gradovima Gravina di Puglia, Taranto i Matera. Dekorativni motivi razdjeljujućih lukova raširili su se na različite načine na Siciliji i u južnoj Italiji. Susrećemo ih u području Toskane. Čak su i dijelovi fasada palača iz 12. stoljeća, reflektirani u Kanalu Grande u Veneciji, kao djelimični eklektizam, a inspirisani su posredstvom Bizanta i islama. Kasnije, u kupoli crkve Svete Barbare u Mantui, iz 16. stoljeća u radu Giovannija Battiste Bertanija, susrećemo u razdjeljujućim lukovima format jedne od jednostavnih kupola džamije Bib Mardum u Toledu.[7]

Na ovom putu, moguće je otkriti sve one vrste tragova koji su ostali zameteni u proteklim stoljećima, ma kakvi povodi bili. Nemoguće je se pomiriti sa stavom da tako jedna bogata i raskošna civilizacija kakva je bila svojevremeno islamska, nije ostavila značajan utjecaj na svijet u kojem je nekada bila djelimično i ‘domaćin’.


[1] M. Ahmed Basheer, Ahsani A. Syed, Siddiqui, A. Dilnawaz, Muslimanski doprinos svjetskoj civilizaciji, s engleskog preveli: Anisa Lojo-Barić, Aid Smajić, Ahmet Alibašić, El-Kalem, CNS, Sarajevo, 2010., str. 9-10. Dostupno na: https://cns.ba

[2] Fahrudin Novalić, Islamski svijet i modernost, Filozofska istraživanja, 2008., str. 877. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr

[3] National Gallery of Art, Washington,  Islamic Art and Culture (a resource for teachers), 2004. Dostupno na: https://cmes.uchicago.edu

[4] Oleg Grabar, Islamic Visual Culture, Ashgate Publishing Limited, Hamsphire, 2006., str. 381. Dostupno na:  https://archnet.org

[5] Ibid., 382-383.

[6] Maria Vittoria Fontana, The influence of islamic art in Italy, Annali dell ‘Istituto Orientale 55, 1995., str. 296-319. Dostupno na: http://opar.unior.it

[7] Ibid., 299, 306-307.

Komentariši

%d bloggers like this: